Više na nebu, nego na zemlji.
Tražiš neko duhovno uporište, sama sebi oblikuješ sudbinu. Hvata te nesvjestica, vjeđe su teške. Hladnoća ti prolazi tijelom, a zatim kao da te vatra uništava. Kroz prozorske procjepe prodire malo živosti. Očajno loviš svaku, pa i najmanju nadu za ozdravljenjem. Više ti ništa nije bitno, previše si bila zaokupljena drugima i sada je tebi potrebna pomoć. Trgaš se u nutrini, ne osjećaš ni miris cvijeća, ne možeš udahnuti punim plućima - kao da nisi tu. Nešto ti razara dušu, neka sumnja hoće li ikada biti bolje. Nepostojeća krivnja, što sunce ne sja, što kiša ispire tvoju bol, što nitko ne prolazi. Rasule su se perle po staklu, zagrmjelo je. Opet ponireš. Magla ti zamućuje vidik, toneš ponovno. Zagledaš se u daljinu, ka granici opsesije i tjeskobe. Ideš sve dalje, ali nema odredišta, put je zahtjevan. Gledaš se u zrcalo, ne vidiš jasno. Paradoksalno zaviruješ u bolne rane, prsti drhte. Ne spavaš. Očekuješ neki nezamisliv scenarij, a jedino što možeš ostvariti - jest misao o nekome, negdje.
O njemu...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.