utorak, 15. rujna 2020.

Vladimira Becić | Pasionirani je čitatelj kriminalističkih romana


Vladimira Becić, rođena je 1971. godine u Zadru. Nakon završenog studija psihologije radi kao savjetnik za vojnu psihologiju u Ministarstvu obrane RH.

Autorica je brojnih kratkih i ne tako kratkih priča, od kojih je preko pedesetak našlo svoje mjesto po raznim zbirkama i časopisima. Dobitnica je nagrade na natječaju „Simha Kabiljo“ Židovske kulturne scene Bejahad 2009. te na West Herzegovina Festu 2019. godine. „The Scythe and the Hourglass“ je prva priča objavljena na stranom jeziku u zbirci „Fae Visions of the Mediterranean: An Anthology of Horrors and Wonders of the Sea“, 2016. godine.

Roman „Orsia“ objavljuje Algoritam 2013. godine. Roman u pričama „Početna nit“, koji objavljuje Gradska knjižnica Dugo Selo 2019. dio je multimedijalnog projekta „Nit, Početak“. Uz roman se nadovezuje i prva samostalna izložba pod nazivom „Nit po nit“.

Roman „Kuća slomljenih lutaka“, jedan u nizu romana iz Sage o Mrazovima, objavljuje Hangar 7, 2019. a kod iste nakladničke kuće nalazi se i zbirka priča „Ključna riječ“ koja je u pripremi.

Članica je „Živog Ateljea DK“, nevladine organizacije koja promovira umjetnost kao sredstvo edukacije i način aktivizma, „The Wandering Art Tea Academy“, međunarodne udruge ljubitelja čaja i umjetnosti, hrvatsko-japanskog društva „Makoto“ i Hrvatske udruge za epilepsiju.

Osim pisanja, slikanja i lova na legende kojima se tradicionalno bavi, trenutno radi i na par projekata. „Dnevnik jedne epke“ blog je o njezinom iskustvu o životu s epilepsijom kroz 30 godina. „Nit, Početak“ polazi od stare periodike koja se pretvara u verbalno-vizualni narativ, svojevrsnu slikoslovnu kroniku jednog vremena. Cilj „Raskršća“ je propitivanje kulturološki uvjetovane granice između Riječi i Slike i njihova međusobnog odnosa s fokusom na interaktivnost dvaju medija. „Kamishibai – lisice i čaj' pokušava iznaći kompromis između oprečnih gledišta, u ovom slučaju na lisice i čaj, u raznim kulturama kroz način pripovijedanja koji kombinira usmene, vizualne i tiskane mehanizme pismenosti.

Pasionirani je čitatelj kriminalističkih romana, a i svega ostalog što joj dođe pod ruku.

Lijep pozdrav Vladimira i hvala ti što si se odazvala pozivu na intervju. Kako se savjetnica za vojnu psihologiju u Ministarstvu RH, našla i snašla u hrvatskoj književnosti? Našla sam se sasvim slučajno, zahvaljujući činčilama. Naime, trebala im je nova gajba. Gajba skupa, para malo, i tako se sjetim ja kako je meni skroz dobro u školi išlo pisanje zadaća. Rekoh sebi: ajmo probati. Nađem natječaj, napišem priču, osvojim nagradu i pare za gajbu. 

Snalaženje je išlo po istom principu. Kako nisam znala niti jednog pisca, nit' imala pojma o pisanju, išla sam na radionice kod Zorana Ferića i Marinka Košćeca, pisala priče, slala ih na natječaje. Ne za gajbu, koju smo sad imali, već onako, za objavu. Priča po priča, roman po roman i sad, nakon jedanaest godina sam tu gdje jesam. S tri objavljena romana, preko pedeset priča, dvije meni jako bitne nagrade i nešto sitno pismenija. 

Nije li logično, s obzirom na tvoj posao, da ćeš pisati o svojim iskustvima na poslu i ljudima u njemu, ratu i njegovim posljedicama ili da će ti, barem, stječena iskustva poslužiti kao inspiracija?

I vojska i psihologija su profesije koje imaju vrlo čvrsta pravila što se tiče profesionalne tajne. Tako da, što je bilo u vojsci, tamo i ostaje, a isto vrijedi i za psihologiju. Činjenica jest da sam mogla na temelju iskustava, što ratnih, što strukovnih, izvući neke priče, no realno, meni se o ratu ne piše. Barem ne zasad. Jednom sam samo pisala o ratu i to kad su degui trebali novu gajbu. Gajbu nismo dobili, ali je priča ušla u zbirku „Jedna priča iz Domovinskog rata“. 

Ako je nekome sumnjivo često pojavljivanje fraze „trebali smo gajbu pa sam napisala” nek ima u vidu da je moja omiljena knjiga kao klinki bila „Doktor Dolittle” i da mi je tad jedan od životnih ciljeva bio imati punu kuću životinja. S ponosom ističem da sam u ispunjenju tog cilja u potpunosti uspjela. 

To mi je jako drago. Pošto već spominješ životinje, kakav je suživot s njima i kako balansiraš između njih, svog posla i pisanja?

Moji sustanari su većinom puni razumijevanja za moj način života. Trenutno imam samo Alexiju nazvanu po aleksandrijskoj knjižnici (koja se najčešće odaziva na „kuki” tj. pseći kolačić) i šest deguia i svi oni dobro podnose periode „zanemarivanja” kad radim  na nečem što zahtjeva posvemašnju koncentraciju na duže vrijeme. Lexy se tad sklupča u krilu i čeka da završim a degui se bave svojim poslom dok ne dođem do njih pa mogu i mene uključit u svoje igračke.

Tvoj prvi roman „Orsia“ u izdanju „Algoritma“, nije baš dočekan s oduševljenjem kod čitatelja. Bi li razlog tome mogao biti serijal knjiga „Sumrak saga“ koja je tada stupila na scenu?

S obzirom da je „Orsia” nastala kao moj osvrt na cijelu tu famu oko „Sumrak sage”, vjerujem da je dosta čitatelja poistovjetilo jednu vampirsku priču s drugom. Ja sam pokušala, manje ili više uspješno, ukazati koliko je ljubav kakvu „Saga” promovira opasna jer se ne radi o ljubavi već o psihičkom i fizičkom zlostavljanju u vezi koje se prikazuje romantičnim. 

Unatoč svim komentarima, mogu reći da se meni „Orsia“ svidjela, pogotovo podzemni svijet koji si stvorila ispod Medvednice. Šuškalo se i o nastavku. Možemo li ga očekivati? I kada?

Nastavak postoji, kao i ugovor s Algoritmom za njegovu objavu. Jedini je problem što je Algoritam u međuvremenu propao, a ja sam nastavila pisati druge stvari. Kao što sam rekla, „Orsia” je nastala kao osvrt na „Sumrak sagu” i iskreno ne znam koliko bi danas, sedam godina kasnije, taj osvrt imao smisla jer bi bio izvađen iz konteksta vremena. Činjenica jest da se nastavak bavi manje Orsijom a više Legendom o Crnom Gradu, ali uistinu ne znam bih li mogla nastaviti pisati priču koja je započeta tako davno u sasvim drugačijim uvjetima. 

Poštujem odluku, no ipak se potajno nadam da ću jednog dana imati priliku pročitati i nastavak, upravo zbog tog podzemnog grada koji si stvorila. Druga knjiga „Početna nit“ koju si napisala sasvim je drugačija od prve. Žanrovski odgovara definiciji magijskog realizma, ali ti si napravila cijeli projekt s njom u sjedištu, ili da bolje kažem s njezinim likovima. Koliko teško je ujediniti ili sjediniti (ne znam koja riječ bi bolje opisala to što radiš) pisanje i slikanje u jednu smislenu cjelinu?

„Početna nit” je zapravo treća knjiga koju sam napisala. Igrom slučaja je objavljena prije „Kuće slomljenih lutaka” koja je nastala puno prije nje. 

„Početna nit” je dio projekta pod nazivom „Nit, Početak” koji je započeo prikupljanjem članaka iz starih novina o događajima, manje ili više opskurnim, iz dugoselskog kraja i okolice. Početna ideja za knjigu je bila da se napiše zbirka priča temeljenih na stvarnim događajima, no tijekom pisanja su se priče spojile u cjelinu i tako se u hodu pretvorila u roman koji spaja stvarnu prošlost ovog kraja i njegovu nestvarnu sadašnjost koju stvaraju glavni likovi Magda i Martin. Kao što su se u hodu priče spojile u roman, jednako tako se u hodu počeo formirati i vizualni dio „Niti” kao odraz onog kako Magda i Martin vide događaje u kojima i sami sudjeluju. Tako je nastalo devet triptiha od kojih svaki zatvara cjelinu kojoj je u sredini tekstualni prikaz događaja iz „Početne niti” dok mu se s desne i lijeve strane nalaze slikovni prikazi iste scene iz perspektive Magde i Martina. 

Pisanje i slikanje se u ovom slučaju isprepliću tako da granica između teksta i slika ne postoji. Prelaženje iz riječi u slike i iz slike u riječi dolazi neplanski, prirodno, samo od sebe i ne zahtjeva neko posebno „objedinjavanje”. 

Što ti je, osobno, draže; pisanje ili slikanje?

Jednako su mi dragi, jer su isti: kod pisanja slikam riječima, kod slikanja stvaram potezima. I jedno i drugo omogućava stvaranje novih svjetova na toliko različitih načina, da je uistinu nemoguće, barem meni, razdvojiti ih kao dvije različite radnje. 

Spomenula si treći tj drugi roman koji si napisala 'Kuća slomljenih lutaka“ kojemu je žanr jako teško odrediti. Počinje kao postapokaliptični kriminalistički roman, pa si umiješala malo fantasy žanra u njega, a radnja se događa u alternativnom svijetu današnjice kojemu su glavni likovi Rusi. Moram priznati da si jako dobro opisala aristokratski svijet Carske Rusije, no od kuda ti ideja i inspiracija za napisati takvo nešto i to klasičnim stilom pisanja?

Pišem ono što želim čitati. I to je to. Željela sam čitati kriminalistički roman koji se događa u carskoj Rusiji, Rusiji Romanovih, ali istovremeno da ta Rusija bude tu, kod mene doma, na dohvat ruke i da uključuje Vasilisu Prekrasnaju, omiljeni lik iz bajki mojeg djetinjstva. Također sam željela da ima Zagorkinu atmosferu, da ima podzemne hodnike, da ima svog vlastitog Sherlocka Holmesa i njegovog Watsona, kao i da svi budu sumnjivi kao kod Agahte Christi. S obzirom da takva knjiga nije postojala, odlučila sam je napisati.

Zanimljivo je kako upadaš iz jednog žanra u drugi i svaki od njih ti jako dobro ide, no čitatelji znaju biti vrlo zahtjevni i melodramatični. Kako reagiraš na negativne komentare za svoje romane ukoliko ih ima?  

Kad sam tek počela pisati, negativni komentari su mi puno teže padali, no s vremenom se čovjek navikne da ne može svima ugoditi. Što bi narod rekao: „Nisi rakija/čvarak, pa da te svi vole.” Tako je i s pisanjem. Danas volim pročitati negativan komentar, ali samo ako je konstruktivan. Ako nije, kao da ga i nisam pročitala.

Također sam primijetila da imaš više oduševljenih čitatelja u susjednoj nam državi Srbiji, negoli kod nas. U čemu je kvaka?

Pretpostavljam da je kvaka u tome što se „Kuća slomljenih lutaka” u Hrvatskoj jako malo reklamirala, dok to sa Srbijom nije bio slučaj. Kako surađujem s dosta kolegica i kolega iz Srbije, jednostavno se riječ o knjizi pronijela dalje i našla svoje čitatelje.

Već kada spominjem „kvaku“, nedavno smo održali live druženje na Brbljaonici stranice časopisa „Kvake“, gdje sam ti postavila jedno pitanje čiji odgovor me oduševio: „Trebaju li se domaći autori međusobno podržavati?“ Stojiš li još uvijek iza svog odgovara koji je glasio ovako:

„Hm, to je zanimljivo pitanje. Podrška bi podrazumijevala da svi startaju iz iste pozicije i da imaju istu kvalitetu pisanja, što nije slučaj. U većini slučajeva događa se to da neki autori koji i nisu toliko dobri skupe, iz ovog ili onog razloga, ili na ovaj ili onaj način, veliku količinu ljudi koji ih podržavaju, iako ne pišu dobro niti žele poboljšati svoje pisanje. Ne vidim zašto bi onda takve autore drugi autori, koji iz bilo kojeg razloga nemaju takav background, podržavali. Jesam za podršku autorima koji dobro pišu ili koji žele naučiti dobro pisati, ali nisam za bezuvjetnu podršku autorima samo zato jer smo... autori.„

U potpunosti stojim. To je kao da hvalimo most samo zato što je most iako će propasti svaki tren. Tako nešto nije na korist niti onima koji su taj most sagradili (autorima), jer stječu pogrešan dojam da tako trebaju nastavit graditi, niti onima čiji su mostovi stabilni (autori koji dobro pišu), niti onima koji će te mostove prelaziti (čitatelji) ne znajući koji je kvalitetan a koji lažno nahvaljen. Nikome ne ide na korist podržavati nešto što je loše, o kojem god području djelovanja da je riječ.

Koji autori i koja djela su tebi bili inspiracija i uzor za pisanje? Čijem stilu težiš biti što bliža? 

Marija Jurić Zagorka, Sir Arthur Conan Doyle i Dame Agatha Christie. Njih troje su postavili temelj onog što sam ja u svom pisanju danas, pokušavajući kombinirati njihove stilove i pristup likovima, radnji i atmosferi na način koji meni kao piscu odgovara. Što se tiče težnje ka nečijem stilu, težim biti što više svoja i pisati onako kako se meni čini da zvuči dobro. Znam točno što želim s pojedinim tekstom postići, i još uvijek učim kako to učiniti.

Vrlo si svestrana osoba pa sam primijetila da se zanimaš za Japansku kulturu i običaje. Otkuda zanimacija za Japan i japanski jezik?

Od lisica (u Japanu postoji selo lisica, i ako ikad savladam japanski dovoljno, cilj mi je zaposliti se tamo) pa preko legendi do japanske metal i rock scene. Kombinacija svega toga rezultirala je učenjem jezika koji je onda, zbog svojih specifičnosti, postao zasebno područje interesa i izučavanja. Nikad dosad nisam učila tako neobično strukturiran jezik, i pritom ne mislim samo na činjenicu da koriste tri vrste pisma istovremeno.

Kakav je život s epilepsijom?

Zahtjevan. Makar je sad puno lakši zbog toga što ljudi imaju puno više razumijevanja nego prije. Ali svejedno ako želim funkcionirati normalno ne smijem nikad preskočiti popiti lijekove u određeno vrijeme, ne smijem biti gladna, neispavana i pod stresom, jer sve to utječe na vjerojatnost pojave napada. I ne smijem se buditi naglo, što je moj osobni okidač za grand mal (onaj filmski napad sa sve krvavom pjenom iz usta, gubljenjem svijesti i trzanjima). Život s epilepsijom uključuje previše „ne smijem”, ako se mene pita.

I za kraj nam reci, na čemu trenutno radiš i što nas čitatelje, iduće očekuje iz tvog pera?

Trenutno pišem dva nova romana o Mrazovima. Jedan kojem je mjesto radnje već poznato: Gornji grad u Zagrebu, i drugi čija će se radnja događati u Japanu. Vijesti iz dugoselskog kraja i okolice za novu knjigu priča Martina i Magde iz „Početne niti” su također spremne, tako da je samo pitanje vremena kad ću početi i na tome raditi.

Želim ti puno sreće i uspjeha u daljnjem radu.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.