petak, 25. listopada 2019.

Goran Krapić | Smeh va lošćere, smijeh



Zajikun i nezime još,
jeseni, grljenjem se,
va Lovrane, grijemo,
nenježno još glas izgovaram ć,
da ne kažem – grubo.

No u fazi
kada sve ti
dovoljno je meko smo,
i gjedaš me,
i pjažan ti se,
i govoriš kako se sȅ da,
svilene i glatke su ti riječi, besede.

Marūnȉ va lošćere
smeju se i smiju
ni o čemu našim štorijama.

Za nepucanje smo im, osmijeh,
mirnu rernu, razvukli.

U srcu san sav ti domãćī,
čigov da san,
ni marunimi tvojin nisan
furešt.
(Aš se odsrca smeju i smiju,
aš divno je toplo
i teplo!)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.