od onoga što mi dan nudi
tijesto stvarnosti kaotična je masa
što se lijepi za ruke
i svi smo mi tu slučajni zločinci
bavimo se masovnim ubojstvima
iz nehata
bez ključa
gutamo jednim dahom
čitave gradove naseljene
nejasnim licima
mikrobima raspoređenim u rešetkaste prizore
gladi i snebivanja
nad vlastitim tijelima bez težine
ne pomaže ni vrisak ni vrijesak
ležimo naglavačke izbačeni iz osovine
skupljamo milostinju za noći
u kojima će nas voljeti stranci
dresirani na posluh
po kodeksu apsurdne lojalnosti
i nikad nećemo priznati
ni kad nam sječivo stave
pod grlo
čijom smo to voljom
od Boga
postali ljudi.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.