Reno i ekipa su nas dobro pritisnuli. Nakon početnoga uspješno pruženog otpora uskoro smo se morali povući pred njihovim silovitim naletom. Nemilice su nas zasipali pravom kanonadom grudi odlično koristeći brojčanu nadmoć. Uz to su imali učinkovitu taktiku, dok su nas Reno, Beli i Špiro zasipali snježnim projektilima, Rale im je pravio grude stalno ih opskrbljujući s novim. Ja sam spas pronašao iza odbačenog starog šporeta koji je polegnut na leđa čekao odvoz krupnog otpada a Ćirko se skrivao iza hrpe snijega koja je oblikom podsjećala na nekakvog, morbidnog, nepravilno oblikovanog Snješka Bijelića. Iza nas se nalazio kompleks međosobno povezanih šupa za drva tako da nam je mogućnost bijega bila ograničena.
Mada je sve počelo kao ležerno prijateljsko gađanje i k tome još dok je na našoj strani bio i Edin, poznatiji kao Deba, koji je u međuvremenu otišao kući na ručak, pa je odnos snaga, za nas, bio povoljniji, taj se grudački obračun izrodio u pravi nemilosrdni rat.
A meni i Ćirku se nije dobro pisalo. Još kada se napadačima na nas pridružio i mali Karajba, koji je uvijek bio na strani jačih a protiv slabijih situacija se dodatno pogoršala.
Teško smo odoljevali opsadi ma koliko se žustro opirali.
Onih manje od deset metera koliko je bilo udaljen ulaz u moj haustor činilo mi se predalekim za bijeg, a mogućnost neslavnog uzmaka bila je opcija o kojoj sam promišljao samo na trenutak.
Kao spasonosno rješenje pojavila se mogućnost da taj neizbježni masakr zaustavi susjeda Sabira koja se u jednom trenutku pojavila na otvorenom prozoru svoga stana, to bi bilo prihvatljivo kompromisno rješenje, ali samo mi je mahnula posve nesvijesna u kakvoj se pogibelji ja i moj prijatelj Ćirko nalazimo.
Ponadao sam se da će povikati na naše napadače i tako zaustaviti napad ili barem nam dati vremena da iznađemo način za spas. Izlaz iz bezizlazne situacije.
Ali umjesto spasonosnog rješenja iz okvira njezina prozora dvorištem se razlio samo miris kuhanog graha pomješanim sa suhim mesom.
A onda, nekako stigavši zajedno s mirisom graha, iz unutrašnjosti Sabirinog stana počela je dopirati muzika koja me je u trenutku očarala. Melodija je najprije bila tiha, jedva čujna, da bi postajala sve glasnija. Bio sam gotovo opijen tom čarobnom muzikom. Osjećao sam se kao u filmu a muziku koju sam slušao doživio sam kao filmsku koja svira u pozadini.
Pogledao sam prema Ćirkovom zaklonu i ugledao ga u ne baš dobrom stanju. Upravo je iz vunenih rukavica cijedio vodu, zatim ih je skinuo i doslovno i iz dlanova iscjedio kapljice vode. Slegnuo je ramenima, u bespomoćnoj gesti očima mi dajući znak da s takvim rukama nije sposoban praviti grude. Ruke su mu se crvenile, kao da je umjesto onih crnih rukavica koje je svukao s prstiju, navukao crvene.
Slutilo je da se nećemo dobro provesti.
U međuvremenu su se Reno i ekipa približavali našem zaklonu držeći nas pod stalnom paljbom. Da smo i željeli izviriti s glavama iz zaklona ne bi to mogli učiniti. Mogao sam ih samo bespomoćno posmatrati kroz staklena vrata rerne od šporeta. Svake sekunde bili su nam sve bliže. Po dvojica su prilazila našim skloništima, po jedan par za mene i Ćirka, zatvarajući nam rute za bijeg s obadvije strane. U mislima sam zamišljao kako se poput Zagora iz svog zaklona bacam prema Sabirinom prozoru, i kako ulećem u stan leteći zrakom tih nekoliko metra. No sjetio sam se da mi ta ideja i nije baš najpametnija jer se ispod prozora nalazi električni šporet pa bi najvjerojatnije upao u lonac s grahom koji se kuhao na njemu. A i ne bih prijatelja ostavio samog i na cjedilu.
Kada se učinilo da nam više nema spasa, da smo potpuno poraženi i dotučeni, iznenada je Renoa pogodila gruda u sred glave. Nitko od nas nije se ni snašao a u metež bitke uletio je Deba, stigavši poput konjice, u zadnjem trenutku. Čak je i teatralno oponašao zvuk trube beskompromisno uletivši među napadače. Iz kapuljače jakne, koju je obukao naopako, pa je izgledalo kao da ispred sebe ima klokanski tobolac, vadio je grude s kojima je nevjerojatno točno pogađao naše napadače. To je i nama dvojici dalo podstrek, odjednom nam više nije bilo hladno, prsti nam se nisu kočili a i grude smo pravili kao na pokretnoj traci.
Deba je, uz našu asistenciju napravio totalni darmar, potpuni rusvaj. Rale se prvi spasio. Samo zahvaljujući činjenici što je stanovao najbliže poprištu bitke. Pa je zadobio najmanje pogodaka. Slijedio sam ga i gađajući sve dok nije pobjegao u kuću. Čak sam krajnje drsko i osvetnički završni pogodak uputio s vrata njegove verande. Umalo sam za njim ušao u kuću ali zadovoljio sam se s time da ga pokušam još jednom pogoditi prije no što mi umakne, ali mi je sniježni projektil odletio previsoko pogodivši zid verande nasuprot ulaznih vrata.
Na zidu je ostao bijeli, snježni krug, a Rale će se godinama poslije kleti da je vlažni trag ostao mjesecima utisnut na zidu. I da se u vlažnim, kišnim danima znao pojaviti i uporno izbijati iz zida godinama nakon toga. Nismo mu to baš povjerovali. U ostatak priče, da ga je mama Dara, izrdaufala očevim remenom kada je na verandi vidjela lokve koje je napravio bježeći, e to smo mu već povjerovali.
Brzo smo ih razbili a vrhunac pobjede je bio trenutak kada smo se dokopali cijele hrpe njihovih grudi koje su ostavili prilikom bijega. Gađati ih njihovim grudama bio je samo dodatni začin veličanstvenoj pobjedi.
Kada su se razbježali povaljali smo se po snijegu tražeći predah. Ležali smo na mokrom snijegu sretni i ponosni zbog uspjeha. Neko vrijeme nismo ništa pričali. Samo smo se neobuzdano smijali.
Strahovali smo da Ćirko nezadobije ozebline pa smo ga ubrzo poslali kući da se ugrije. Deba se ponudio da ide s njim. Pozdravili smo se za rastanak a osmijeh nam nije silazio s lica.
Kakva je to samo bila pobjeda!
Nakon te blistave, velike pobjede nije mi se još išlo kući, znajući da me takog mokrog i smrznutog moji zasigurno taj dan više neće pustiti napolje, ali kako mi je bilo hladno odlučio sam se na odlazak kod Sabire. Unatoč sreći zbog pobjede pod hitno mi je bila potrebna toplina vatre. Pa sam po ulasku u haustor, samo prošao pokraj vrata svoga stana i uputio se do Sabire.
Unutra me je dočekala ugodna toplina stana a ja sam se odmah po ulasku ugnijezdio pokraj šporeta gurajući ruke u rernu želeći ih što prije ugrijati.
- Uzmi krofnu, maloprije sam ih ispekla – ponudila me je susjeda kada sam se zagrijao u dovoljnoj mjeri da mi zubi prestanu cvokotati.
Dok sam iscrpljen pohlepno proždirao krofnu, Sabira se smještena u fotelji ispred televizora fokusirala na prijenos umjetničkog klizanja kojeg je pratila na ekranu.
- Šta to gledaš? – upitao sam ju makar je bilo očito šta gleda.
- Olimpijadu. Umjetičko klizanje.
- Bljak! To je dosadno. Nogomet i rukomet su najbolji sportovi. Klizanje i nije sport – dao sam stručno mišljenje, kritizirajući susjedin izbor.
- Ma je li? Ma šta ti znaš.
- Znaš li da je Đoko Lavrnić bio najbolji rukometaš svijeta a on je naš. Igrao je za Krivaju.
- Znam.
- Primio ga je i drug Tito! A bio je i olimpijski pobjednik.
- Ma daj! Zezaš?
Pojeo sam još jednu krofnu, a onda sam se sjetio melodije koju sam čuo kroz otvoreni prozor.
- Čuo sam dobru muziku maloprije iz tvoga stana – pokušao sam odzviždati melodiju kako bi Sabira mogla znati o čemu pričam.
- To ti je Ravelov Bolero.
- Super mi je! Sviđa mi se! – bez dvojbe sam ustvrdio siguran u svoju tvrnju kao i onu predhodnu da je klizanje dosadno. I dalje sam zviždukao melodiju koja me je osvojila.
- A sada ti nije dosadno umjetničko klizanje? Vidiš da i tu ima zanimljivih stvari.
- Ravelov Bolero mi je super. Klizanje mi je i dalje bljak.
- Ma nemaš ti blage... ajd kući da se presvučeš. Sav si mokar. Još ćeš prehladu fasovati.
- Dobro. Ideeeem... hajde ćao – pozdravio sam omiljenu susjedu i gotovo trčeći krenio kući.
- Heeej! – zaustavila me je kada sam već otvarao vanjska vrata stana. – Uzmi još jednu krofnu.
Vratio sam se nazad u stan i iz velike zdjele uzeo još jednu slasticu.
- I znaš šta mali? Ovo dvoje što su klizali uz Bolero... i oni su olimpijski pobjednici – reče mi Sabira dok sam izlazio.
* *
Prisjetili smo se ove zgode dok smo na ulazu u Ćirkovu ulicu čekali najavljeno nadletanje vojnih MIG – ova. Naš kvart Gvozdeni most bio je gotovo pust a nas trojica među rijetkima koji su bili vani. Nelagodna slutnja nadolazećeg rata bila je sveprisutna. Strah i neizvjesnost počela se zavlačiti u svaku poru. Nas je istini za volju još uvijek više zabrinjavlo to što ne znamo tko je ubio Lauru Palmer, pa smo toj misteriji pristupali s jednako pažnje kao i prema avionima čiji smo prelet očekivali.
- Ako nas okupiraju organizirat ćemo otpor – predložio je Deba.
- Bit ćemo ilegalci – nadodao sam.
- Kao Vukovi s Ontarija protiv Crvenih mundira – počeo je maštati Ćirko vitlajući pritom nevidljivim, zamišljenim mačem glumeći, valjda Komandanta Marka.
- Polako vuče s Ontarija – sputavali smo ga – Ako ćemo strogo gledati oni nisu bili ilegalici.
- Kako ćemo se nazvati? Vukovi s Gvozdenog mosta? – predložio je Ćirko.
- Bolje slonovi s Gvozdenog... – ispalio je Deba keseći se.
- Bodljikava prasad... – nadoda Ćirko.
- Jebote, vidi nas! Maloljetni smo, ne možemo se ni u videoteku učlaniti a pravili bi Užičku Republiku – konstatirao sam.
Sva trojica smo se nasmijali na ovu izjavu. A kada je pored nas prošao još jedan automobil s ljudima koji su napuštali grad naglo smo se uozbiljili. A osobe koji su napuštali grad bilo je lako prepoznati. Čitava obitelj nagurala bi se u automobil, tata i mama na prednjim sjedištima, djeca na zadnjim, a okolo njih i svuda po automobilu hrpa stvari kojima bi pretovarili vozilo. Kutije, koferi, pokoji televizor, odjeća jednostavno zgurana u unutrašnjost vozila, vreće s krompirom, svakakve druge stvari i aparati iz kućanstva.
- Baš ih nerazumijem. Ove ljude što odlaze iz grada. Zar ne shvaćaju da ih možda upravo tamo gdje idu čeka opasnost? Otkud znaju da su tamo gdje idu sigurni a ovdje u gradu nisu – izjavio je Deba.
- Ne znam jeste li to primjetili, ali svi ovi što odlaze iz grada su moji – primjetio je Ćirko. A pod „moji“ kako je nazvao ljude koji u automobilima pretrpanim Gorenje i EI Niš kućanskim aparatima napuštaju grad mislio je na osobe njegove nacionalne zajednice.
Na trenutak je zavladala jezovita tišina koja kao da je bila neki trenutak shvaćanja i povezivanja kockica mozaika, ali vrlo brzo ju je razbio Ćirko naveliko kujući planove o budućem otporu. To s otporom ga je potpuno obuzelo u tolikoj mjeri da već razabire tko bi nam se iz našeg kvarta mogao pridružiti u ilegali.
- Pomalo generale – obuzdavao sam njegov zanos. – Nije tako lako odlučiti se na borbu. Treba stisnuti... pa se odlučiti na nešto takvo.
- Šta je? Prepao si se? – nije se dao pokolebati.
- Nisam. Samo želim dočekati starost. Oženiti Magi iz EKV –a, s njom izroditi šestero dijece...
- Zar nećeš oženiti Slađanu? – prekinio me je Ćirko, aludirajući na curu koja mi se sviđala i u koju sam se pomalo počeo zaljubljivati.
- Čujem da je otišla u Međaše. U dječje selo...- saopći nam novost Deba.
- Nemojte biti naivni. Ljudi u ovakvim situacijama ne idu u dječija sela. Očekujte uskoro cijeli niz odlazaka, pod znacima navoda, na more, kod tetke, na službeni put i slično. I svi koji budu odlazili tvrditi će da se vraćaju za dva do tri dana. Četiri maksimalno. A gdje su Slađi otišli roditelji? U roditeljsko selo?
Razmišljali smo o neospornoj logici Ćirkovog razmišljanja.
- Šta mislite kako će serija završiti – upitao je Deba, vraćajući raspravu u sferu omiljene nam serije.
- Možda će se u zadnjoj epizodi Laura Palmer pojaviti živa – predložio sam.
- Ili se uopće neće saznati tko ju je ubio. Možda će na kraju ostaviti radnju nedorečenu kako bi mogli snimiti nastavak – bilo je Debino mišljenje.
Ćirkovo nismo mogli čuti jer je upravo u tom trenutku vojni MIG probio zvučni zid ostavljajući nas impresioniranim u jednakoj mjeri kao i svjesnim moći koju posjeduje.
Opet smo se vratili kovanju planova za pružanje otpora. A Ćirko je u očima imao sjaj narkomana koji je upravo dobio potrebnu dozu. Mogućnost da će voditi ilegalni otpor posve ga je obuzela. Stajao je u stavu kao da će upravo u tom trenutku započeti s otporom. Nezaustavljivo je mljeo o taktici koju ćemo provoditi u predstojećim bitkama.
Kao da se predodredio da će nadmašiti slavu koju je stekao kada je kao jedini učenik naše generacije Osnovne škole „29. Novembar„ otišao pred disciplinsku komisiju. Dopis o tome kako nas nastavničko vijeće upozorava kako nesmijemo biti kao Zoran Tripunović čitan je u svakom razredu. Zbog njega je skoro nastradao jedan moj drugi prijatelj Zoran a sve zbog sličnog prezimena Tripić, kad ga je nastavnica biologije ukorila zamjenivši ga za Ćirka. Siroti Zoran Tripić samo zbog sličnosti s prezimenom pobrao je keca, a znao je barem za tricu.
Razišli smo se bez nekog jasnog stava kako će se završiti to s Laurom Palmer. Ubojica je bio na slobodi i još se nije naziralo o kome se radi. Ali smo zato u tezu da ćemo zajednički organizirati otpor bili apsolutno sigurni.
Nismo imali baš najjasniju predodžbu o tome protiv koga ćemo se to boriti, i protiv koga ćemo organizirati otpor u slučaju da nas okupira. Ali to da ćemo nas trojica biti na istoj strani, to je bilo samorazumljivo. Samo po sebi logično i jedino moguće i suvislo.
( Zavidovići 1991 )
- KRAJ -
* *
Tada nismo znali da nikada nećemo saznati tko je ubio Lauru Palmer. Još manje smo mogli znati da će to biti posljednji puta da smo se našli zajedno na okupu. Najmanje od svega smo mogli naslutiti i očekivati da ćemo se, nas trojica, nedugo nakon toga naći u tri različite vojske. Svaka od te tri vojske ratovala je u jednom periodu ovoga nesretnog, tragičnog rata protiv ostale dvije.
Svaka od tih vojski vodila je međusobne bitke u kojima smo sudjelovali i nas trojica. Iskreno se nadam da nas hirovitost sudbine nije natjerala da u tim okršajim pucamo jedan na drugog.
Ako se to ipak desilo, neće to nikada izbljediti sjećanje na onu našu zajedničku bitku, vođenu grudama, naš Alamo uz zvuke Ravelovog Bolera. Bitku koju smo unatoč svim nepovoljnim okolnostima koje su bile protiv nas na kraju ipak dobili.
( Orašje 1994 )
- KRAJ –
* *
Magi je, nažalost tragično preminula. Otišla je premlada. Nikad prežaljeni crni anđeo. Umro je i Đoko Lavrnić.
Sve su prilike da je i Laura Palmer ipak mrtva i da nema dramatičnog prevrata u zadnjoj epizodi u kojoj će uskrsnuti i pojaviti se živa.
Je**** ga, izgleda da su samo Torvill i Dean dobro prošli. Za njihov nastup na sarajevskim igrama uz Ravelov Bolero svi kažu da je najljepši trenutak u povijesti sporta.
Prokleti Englezi! Nekako uvjek najbolje prođu.
(Zagreb 2011)
- KRAJ -
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.