Kada se iz kuta ladice izvukla.
Kao da je žena spavaćicu svukla,
I na hladan beton stala bosom nogom.
Ali u njoj ništa nema od veselja;
Samo črknje, neki nacrti i skice.
Golemoj tišini stojiš sučelice,
A događaj zadnji, smrt je prijatelja.
Postoje trenuci kad slova presuše.
Metafore šušte kao prazne larve.
Sjena krhke ruke, prozor Villae Parve,
Pod kojim se grče stabla usred suše.
Tako život ide: oseka i plima.
Srce u sredini, misli izvan kruga.
Teret tuge pada na dno k'o beluga,
I već nema mjesta gdje nas zbilja ima.
Ožujak, 2019.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.