ponedjeljak, 25. ožujka 2019.

Pramcem u sumrak


Prazan hod

Piše: Jelena Miškić

Kad nedjelja udara na najjače već su se svi gosti i rodbina razišli, ostala je razmotana alu folija u pripremi za gadne viškove hrane, hrpa suđa i jedna nepopijena kava previše. Sol i tužni papar. I malo nepopijenog vina. U toj praznoj kući više ne znam kog srećem po hodnicima, kojoj eri pripadaju, oni ili sjećanja, priče i razgovori, spomenula je trideset godina od mature, ali ja to ne znam, ne poimam vremenske relacije kad nedjelja udara na najjače. Ja to ne mogu. Kad nedjelja udara na najjače sudbina mi je pospremiti sve posteljine, ručnike i pokrivače uspomena kao jedna ili jedina koja tako slaže dan po dan između štirkanih rubova jastuka misleći sve će se jednom ponovno posložiti, jer usud stvari je takav. Složit će se porculanske šalice i desertni tanjurići u staklene vitrine tišine kao u sarkofage pišuć prašinom okuse i mirise života koji kao da nikada nije ovdje bio.

Složit će se sve žlice i vilice u beštek kufere sa crvenim plišom i pospremiti visoko na ormar kuhinje za što dalje od svakodnevne uporabe.

Ne udara nedjelja na najjače u kapanju šarenih tekućina iz kristalnih čaša i mrljicama čokolade debelih salveta.

Zgrabi te ispod prsne kosti tako da ostaneš bez zraka gledajuć sad već taj izbrisan stol s kojeg je tren, jer kad skloniš taj kičasti stalak za salvete kojemu fali komad kao tebi komad srca i bit će. Bit će da nedjelja udara na najjače u toj praznoj kući.

Nema komentara :

Objavi komentar