Luka Tomić | Prošao sam pored tebe

Prošao sam kroz tebe
kao kroz nepreglednu šumu jedne lijepe uspomene
Dok sam tražio put držao sam u naručju vatru tvog dodira
što još na usnama teče poput rijeke od koje se dani brane
Dok sam tražio izlaz milovao sam ti lice usred tame
i svim srcem želio da mi srce zbaci breme sačinjeno od tvog imena
jer nema za me poklonjenog cvijeta i sunca iz kaputa tvog života
Moram sam gdje god da krenem
ali i ovaj put kroz tebe sam prošao kao da želim zauvijek ostati
gdje me nitko nije uspio prepoznati i poželjeti

Prošao sam pored tebe
kao pored nadobudnog razbojnika
koji iz najsitnijih mrvica moje ljubavi pljačka bogatstva
Otišao sam osiromašen poput moćnika
koji je naučio kupovati novcem
pa novčanice baca pred drveće da u ljetno popodne
naprave mu okrilje debelog hlada
moćnika koji je ismijao zakon spasa
i obezvrijedio jedinu stvar što ga štiti od kraja

Ponekad stvarnost pogriješi
i život neočekivano propupa iz crnih rupa
da zavara oštroumnu tugu
kada ne poželi zvijezdu drugu za svoj san
već na jednoj zvijezdi trpi sjenu sjaja
još jednog sna jer netko voli nju, koja sanja i griješi
i uvijek je tješi na toj malenoj zvijezdi gdje su u ime ljubavi
stala dva sna.

Prošao sam pored tebe
kao da mi je tvoja ljepota sad teret
a ne polet koji napravim da uhvatim najljepši osmijeh
Gušim se iza tvojih leđa jer mi zrak odlazi s tobom
Ostaje mi tek dovoljno snage da u nebo ubacim novčić sreće
da te ljubav vjerno prati, da ti život mirno teče.