ponedjeljak, 17. rujna 2018.

Mira Jungić | U Lovranu



Krajem lipnja jedne od prethodnih godina, stigli smo u Lovran, nas tri bračna para iz Zagreba, što nam je omogućio sretan izbor tombole, na dočeku Nove godine.

Iako kalendarski ljeto još ni počelo nije i sunce, s 33 C kao da je željelo dati svoj doprinos.

Villa Santa Marija bila je sagrađena od  debelih kamenih blokova, u tri nivoa, s četrnaest soba, salonom te velikim vrtom.

Ukrasno drveće i palme činile su naš mali raj iz kojeg smo se preko 'lungo mare' odmah spuštali na plažu.

Ostavivši stvari na katu u sobama za spavanje, odmah smo se  pripremili za kupanje i sjurili na  dvorište te nakon kave, jedva dočekali da se osvježimo u moru.

'Naša"uvalica, tako smo je zvali cijeli tjedan, nalazila se iza šetališne staze i bila je djelomično betonirana-za sunčanje, a dijelom s prirodnim stijenama za skakanje i ronjenje..

Površina mora bljeskala je na suncu kao razliveno srebro, a na modrom plavetnilu nije bilo ni jednog oblačića. Voda je bila ugodno topla, što je meni posebno prijalo.

Uranjajući u more, sjetila sam se kako je to jedino mjesto na kojem se povezuješ s cijelim svijetom, a da nisi nikuda dalje otišao. A šljunčane oblutke, koji su se nazirali u izuzetno čistoj vodi na dnu, more je godinama klesalo da bi bili upravo takvi.

Uživali smo kao djeca, roneći i gnjureći jedni druge i nikako se nismo mogli zasititi te prirodne blagodati koju nam je more nesebično pružalo na svom ispruženom dlanu, sve do večeri.
Tek kad je sunce, tamo negdje daleko uronilo u more i počeo se spuštati mrak, a šetnica uz more puna večernjih šetača, odlučili smo da je "za danas dosta".

Kasnije, nakon što smo večerali, slijedila je ugodna šetnja do Opatije.

Večer je bila topla, s blagim povjetarcem, a mi se, kao zaljubljeni parovi, držeći za ruke i povlačeći jedno drugo iza kakve okuke… ljubakali... i pripremali... za ono što prije sna još slijedi..

Postoji priča po kojoj je vlasnik susjedne ville prokopao tajni prolaz do ove ville, zbog ljubavi prema Ana-Mariji, ženi trgovačkog putnika (da se mogu nalaziti). Bila je to, navodno, velika ljubav.

Bila sam oduševljena ovom villom i svaka mi je sitnica odvlačila pažnju, a moj istraživački duh nije mirovao (pronašla sam ipak tajni prolaz).

Ah, svi ti dani koje želiš zaustaviti, kao da namjerno jure. Čini ti se tek si došao, a već se moraš vratiti u normalnu kolotečinu.
Ali, neću  biti nepravedna pa kriviti vrijeme, okrivit ću' mjesto koje te zarobi ljepotom, plažom i čistim morem  i  vječito ostaješ njegov zarobljenik.

Zadnji smo dan, nakon povratka s plaže, sjedili i čavrljali, pili vino i pjevali pjesme o moru, rastajući se od njega, kao da se nećemo vratiti, a sjećanje postoji danas kao nešto što se ne zaboravlja, kao biser koji ne gubi sjaj.

I zato kažem dragom moru:
Opet ću sigurno doći,
a do tada sjećanje na tebe
nosim oko vrata, u ogrlici
od koralja, koju mi je ljubav moja
(koja sniva vječni san) tada darovala.

⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi

Nema komentara :

Objavi komentar