Sasvim slučajno, tko se s čime
nikad viđenim sreo, ove skupocjene
kako se presnažno prime,
protrnu me mjesečini nalik zjene.
Ulaze polako, tat što se ne kaje –
more u kotrljanju preko žala
dok povlači zrnce nejako i daje
ga na skrb dubi dalje od obala.
Što u njima tako nemilosno bukne,
sjaj moći streličara riješen da gađa
metu sulicom koja k meti sukne?
Ja nisam žrtva, unutra ništa ne opire.
Ove oči, nek me njihov osjet pohađa.
O daj, samo tako nova zbilja dopire.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.