utorak, 10. srpnja 2018.

Milodar Tomljenović | Uzdrhtali čas



Sasvim slučajno, tko se s čime
nikad viđenim sreo, ove skupocjene
kako se presnažno prime,
protrnu me mjesečini nalik zjene.

Ulaze polako, tat što se ne kaje –
more u kotrljanju preko žala
dok povlači zrnce nejako i daje
ga na skrb dubi dalje od obala.

Što u njima tako nemilosno bukne,
sjaj moći streličara riješen da gađa
metu sulicom koja k meti sukne?

Ja nisam žrtva, unutra ništa ne opire.
Ove oči, nek me njihov osjet pohađa.
O daj, samo tako nova zbilja dopire.   

Nema komentara :

Objavi komentar