Emocije su najljepši dar kojim nam književnost ljubazno uzvraća kako bi nam zahvalila na našemu vremenu koje smo odvojili za čitanje. Svaki roman ima dobru rečenicu, o tome ne dvojim. Ipak, ponekad uz kvalitetne rečenice očekujem i katarzu. Znam da je pročitan tekst uspješan ukoliko o njemu mogu razmišljati i danima nakon čitanja. Tek tada shvatim koliku je jačinu djelo zapravo imalo. Emotivno pročišćenje doživjela sam nedavno, nakon pročitanoga Novakova romana Črna mati zemla. Matija Dolenčec i njegova kompleksna dječja mašta doista su nešto što ću zauvijek pamtiti. U potrazi za daljnjim nastavkom književne katarze pristupila sam i Novakovom romanu Ciganin, ali najljepši koji je objavljen 2016. godine u nakladi izdavačke kuće OceanMore.
Naslov me je u potpunosti „kupio“. Romantično sam zamišljala romske čerge usred divnoga Međimurja, predivne crnokose žene dugih kosa kojima se murski vjetar poigrava šarenim maramama u rukama, njihove snažne brkate muškarce i poznati Ederlezi koji svira u pozadini dok se u tekstu isprepliću različite romsko-međimurske bajke, legende i predaje. Umjesto željene romantike i romske glazbe, dobila sam – krimić i cajku. Iako se radi o dobrome kriminalističkome romanu, ne mogu skriti svoje blago razočaranje. Ne znam radi li se samo o previsokim očekivanjima (jer je Črna mati zemla doista visoko podigla ljestvicu autorove književne izvrsnosti) ili o mojoj psihičkoj nepripremljenosti na roman (nikad ne reci nikad), no ipak se iskreno nadam da je potonje. Tekst ima i mnogo dobrih osobina pa ću, metodičarima na volju, započeti s pozitivnim.
Roman je sjajno zamišljen kao sedmodijelna priča s posebnim naslovom. Svaki dio je, naime, naslovljen nazivom jednoga straha (strah od poznatog, strah od vlastita odraza, strah od paraliziranosti, strah od rupa, strah od izbora, strah od simetrije), osim posljednjega dijela koji se naziva nekrofilijom, odnosno „Uživanje u promatranju mrtvih“. Poglavlja su koncipirana u obliku transkripata ili telefonskih razgovora bez glasa sugovornika. Novak je dosljedan „ja-formi“ i pripovijedanju u prvoj osobi. Umjesto prokušanog jednoga pripovjedača, autor se ovoga puta hvata ukoštac s četiri različite osobnosti. Čini to poprilično vješto (sa sitnijim zamjerkama u prijelazima između kajkavštine, romskoga jezika i hrvatskoga standardnoga jezika) pa pritom upoznajemo četrdesetogodišnju razvedenu nekadašnju bankovnu službenicu Milenu koja se osramoćena vraća u svoj rodni Sabolščak, imigranta Nuzata, oca i supruga koji iz Mosula pokušava prebjeći u francuski Calais kako bi svojoj obitelji u Mosulu priuštio bolji život, Sandija, mladoga marljivoga Roma iz Bukova Dola čije je pravo ime Sandokan te Plančića, policijskoga službenika iz Zagreba.
U okrilju međimurskoga kraja u kojemu je sve javna tajna rađaju se poprilično teške društvene teme: diskriminacija različitih, zabranjena i neodobravana ljubav Hrvatice i Roma, kriminalne radnje koje od sitnih krađa, opojnih sredstava i nasilja eskaliraju u okrutnu trgovinu robljem (trafficking) i ubojstva. Crnilo razbija sjajan lik Japice koji svojom dražesnom pojavom devedesetogodišnjega starčića istovremeno razvija humorističnu stranu romana, ali i izaziva strahopoštovanje, divljenje i sažaljenje čitatelja. Ujedno, pored svih mračnih likova, Japica je među rijetkim likovima koji je u tekst unio svjetlo i svojim si ponašanjem priskrbio simpatije.
Ostali likovi djeluju stvarno (što se može zaključiti u izboru glazbe i pojedinim navikama), ali im nedostaje emocija. Milena je mehanizam kojemu nedostaje Dolenčecovih sumnji i propitivanja, likovi traumatiziranih policajaca te psihički poremećenih romskih zločinaca i nekadašnjih ratnika zalaze u područje klišeja (posebice spominjanje „Horejšija“ čijim se imenom izravno i kroatizirano upućuje na karikiranoga junaka jedne američke kriminalističke serije), a svi veoma teško izazivaju čitateljsku empatiju (to ne može čak ni Nuzat, a ni tragična Sandijeva sudbina). U nekoliko navrata tijekom čitanja požalila sam za bezbroj puta spomenutim Matijom i psihološkom razvijenošću njegova lika, zatim i za snažnijim razvojem ljubavne priče, a u konačnici i za „snažnijim“ završetkom romana.
Kao što sam navela na početku, Črna mati je postavila visoka očekivanja i teško mi je pomiriti se sa završetkom koji i dalje neriješeno ostaje „visjeti u zraku“. Mudri ljudi kažu da ljepota leži u oku promatrača. Prateći ovu formulu, priznat ću da vjerujem kako književna kvaliteta leži u emocionalnom prihvaćanju čitatelja. Ovoga puta nisam prepoznala željenu književnu ljepotu, no možda već sljedećim čitanjem taj „Ciganin“ i u mojim čitateljskim očima postane najljepši.
Izvor: http://virovitica.net
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.