Dnevnik (ne)obične djevojke

Blagdansko raspoloženje

Piše: Božana Ćosić

Polako nam je stiglo najljepše doba godine – Božić. Još se jednom okrenula godina i premda jako blizu s nestrpljenjem iščekujem obiteljsko okupljanje i slavlje. Naravno, doći će mi tata, pripremit ćemo Božićni ručak i taj dan ćemo biti prava pravcata obitelj. Na jedan dan zaboravit ćemo sve nevolje, nesuglasice i sve što nas je udaljavalo. Mama i tata će biti najbolji par na svijetu, a ja najmilije dijete. Veselim se i odlučila sam staviti postrani sve što mi se izdogađalo.

Najpozitivnija stvar ipak je što Hrvoje i ja ne odlazimo, što smo odlučili ostati i boriti se. Uzeli smo si vrijeme za odmor, a onda, poslije Nove godine krećemo u potragu za poslom i jednom velikom promjenom za oboje. Iako ne odlazimo odlučili smo pokušati zajedno, odnosno, poslije praznika selim kod njega. To će biti svojevrsna proba mada se protivim takvim probama. Pa nije zajednički život nešto što će čovjek probati pa ako ide ok, ako ne, opet ok. To je nešto što oboje moramo prihvatiti otvorenih pogleda i potruditi se da uspijemo. Ja ću se svojski potruditi i biti otvorena za sve opcije. Ali ta naša odluka nije dobro sjela mojim prijateljicama. Nakon što smo se riješile kukanja oko preseljenja, sada im na neki način „smeta“ što ću živjeti s Hrvojem kao da to znači da se odričem cijeloga života i da ću ih zaboraviti. Naprotiv, i dalje će biti dijelom mog života koji će se promijeniti samo u dijelu ozbiljnosti. Pa moram se već jednom uozbiljiti.

Kažu mi da sam mlada i da bih s takvim odlukama još trebala pričekati. Plaše me i o zajedničkom životu govore kao da je to nešto čudovišno. Imam doma savršeni primjer kako se sve može raspasti, ali kada bismo svi tako gledali ne bi se nikada odlučivali za zajednički život. Ali ja tako ne gledam. Prije svega stavljam ljubav i vjerujem u nju. Vjerujem da sam je pronašla i da je Hrvoje ljubav za cijeli život.

Bilo je iskušenja. Pojavio se Boris i na tren mi ubacio bubicu u uho, no na kraju je isplivala čista istina – on mi ni približno nije značio ovo što mi znači Hrvoje. Sve dosadašnje ljubavi ne mogu se usporediti i čak sam uvjerena da ni nisu bile ljubavi nego kratkotrajne zaljubljenosti koje su prošle i koje je prva bura srušila.

Ovoga puta donijela sam još jednu odluku... S obzirom na to da ni na što nikada ne mogu utjecati odlučila sam se prepustiti vremenu i životu. Neka bude onako kako mora biti, a ja ću se prilagoditi.
Moram priznati da se jako radujem i jedva čekam da preselim. Uvjerena sam da će za mene započeti neko novo doba i da će mi život biti ljepši, ugodniji i ispunjeniji. I premda nisam još uvijek spremna preuzeti ulogu „žene“ i to ću postići korak po korak.

I to je to. Veselim  se praznicima, obiteljskom okupljanju, životu s Hrvojem i novom početku. Nadam se i vjerujem da će sve dobro proći.

Sretne i vesele blagdane želi vam vaša Emilija!