Milan Zagorac | O stvarnosti i književnom djelu

Jako često mi se događa da čitatelji pitaju je li ova ili ona knjiga koju sam napisao, pa čak je li ovaj ili onaj prozni tekst koji sam napisao i objavio samo malo prerađena stvarnost ili je čak riječ i o potpunom prepričavanju stvarnosti.

Odgovor je: ne. Ne treba tu Solar, ne treba tu teorija, puno književnoteorijskih tekstova govori o tome, u krajnjoj liniji, književno djelo zbog toga nije u zapadnom svijetu moguće utužiti, odnosno moguće je, ali svatko tko to pokuša, dovest će se u vrlo nezgodnu situaciju da se nađe na tankom ledu dokazivanja naravi stvari i što je to umjetničko djelo.

Svijet književnog djela je autonoman i to dvostruko: autonoman je od stvarnosti, koliko god poneki dio zrcalio činjenice, primjerice, moje stvarnosti, no u svojoj je biti riječ o zasebnom entitetu, svemiru u svemiru. Da stvar bude još kompleksnija, književno djelo, kao i svako umjetničko djelo, djeluje na svoje čitatelje indukcijski, tj. pobuđuje, ukoliko sadrži tu razinu sugestivnosti i autentičnosti, dakle, ako nije notorna krivotvorina, nove i opet nove osjećaje. To jest, djeluje svjetotvorno. Djelo je autor stvorio pod uvjetima svijeta oko sebe i načina na koji ga živi, a ono pak na čitatelja djeluje u njegovim uvjetima.

Dakle, kako moja djela, kao i djela drugih autora, koliko god se kleli u to da su posve autobiografska ili obrnuto, koliko se god kleli da su posve rezultat autorove mašte, predstavljaju nezavisne entitete koji zrcale fragmente autentičnih autorskih iskustva te koja se nanovo materijaliziraju kao subjektivno iskustvo čitatelja.

Ovdje možemo govoriti o autentičnosti, sugestivnosti, o izvedbenim performansama autora, o činjenici da je djelo u svojoj naravi dobro ili loše strukturirano, da je postignut efekt katarze kod čitatelja, možemo govoriti o složenosti, dubini, možemo govoriti o poeziji kao sublimatu iskustva, o prozi koja je više realistička ili više onirička ili nadrealistička, o radnji koja je sljediva ili o nabacanosti misli, o stilskim figurama misli, riječi, konstrukcije, možemo govoriti o brojnim kategorijama, no ova umnoženost, multipliciranost svjetova predstavlja bazu koja književno djelo čini književnim djelom, a ne, primjerice, memoarom, pravnom činjenicom ili uvjerenjem o nekažnjavanju.