Kolumne

subota, 18. studenoga 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Suočavanje

Piše: Božana Ćosić

Stigao je dan suđenja Antoniju i naravno, Hrvoje je pozvan kao jedan od svjedoka. Nije imao mnogo toga za reći jer uistinu nije znao što se događa i samo je mogao ispričati svoju stranu priče, ono što je doživio. Po savjetu odvjetnika rekao je istinu, odnosno, da mu je Antonijo smjestio. I iako Hrvojev iskaz nije ni po čemu bio presudan, bilo je dovoljno čvrstih dokaza i svjedoka pa je završio u zatvoru. Doduše još uvijek nije izrečena kazna, ali sve govori da neće tako brzo van iz zatvora. A to je mnogo toga promijenilo. Prvo, Hrvoje je izgubio najboljeg prijatelja i poslovnog partnera što znači da je u jako teškom razdoblju života.

Dovoljno mi je samo pomisliti kako je sve prije bilo, koliko ga je Hrvoje cijenio i što je govorio o njemu da shvatim kako se osjeća. A tu je i Glamur. Naravno, više ne postoji nikakva šansa da opstane. Odlučili smo podmiriti sve račune i zatvoriti ga.

Ali nije sve ostavilo trag samo na Hrvoju i meni, tu je i Lana koja je izgubila dečka. U posljednje vrijeme njihova je veza očvrsnula i znam da se Lana zaljubila i da ga je zapravo zavoljela. Kao prijateljica pokušala sam je utješiti, ali nije odviše pomoglo. Zatvorila se u neki svoj svijet i odlučila u njemu ostati... Nadam se da će ga preboljeti i da će baš kao što sam ja s Borisom spoznati da ipak nije bio onaj pravi. U iskrenim vezama ne bi smjele postojati tajne i laži, ali kad sad razmišljam muči me osjećaj da je možda znala. Od kada se sve s tim čudnim likovima pokrenulo bila je čudna. Komunikacija nam se svela na poslovnu i tek bi u vrlo rijetkim trenucima razgovarale kao prave prijateljice. Bila je čudna, možda jednako kao i Antonijo. Ali neću napamet zaključivati i optuživati. I sama sam bezbroj puta bila čudna, a ipak miljama daleko od bilo kakvih loših djela. Stoga sam je odlučila pustiti na miru jer joj je upravo mir najpotrebniji. Potrebno joj je da sama u glavi posloži događaje i donese odluke, da odluke, jer unatoč suđenju ni u jednom trenutku nije pokazala da je to što je Antonijo napravio u jednakoj mjeri kriminalno i neopisivo ružno djelo koje je svalio na prijatelja. Ni u jednom trenutku nije pokazala žaljenje zbog toga niti je Hrvoju rekla ijednu riječ. I upravo su me ta njezina ponašanja bacila u razmišljanja više nego bilo što drugo. Ali dobro, možda je u šoku baš kao što sam i ja bila i možda čini isto što i ja: bezuvjetno vjeruje svom voljenom.

Raduje me jedino to što je sve iza nas i nadam se da će se sve posložiti, da ćemo nastaviti s normalnim životima. Ah, kada se samo sjetim kako je nekada bilo – puno svega i svačega; bezvoljnosti, tuge, borbe na poslu, svađe s roditeljima i prijateljicama, ali i puno smijeha, sretnih dana, izlazaka i toliko mizernih, svakodnevnih briga. Kada se samo sjetim kako mi je nekada loša frizura bila najveći problem dana, poželim vratiti te dane i živjeti ih punim plućima.
Ah, možda se jednom ti dani i vrate...

1 komentar :