Jelena Miškić | Vrijeme suza, tišine i bola

Najbolje je naći mjesto s kojeg se skloniti u područje bez signala. Bez signala sjećanja, uspomena. Mjesto u kojem tih dana svatko pije kavu u svom kutu bez previše razgovora, uljudno pozdravljajući hodajuće holograme. Najbolje je ne ogrnuti se odlukama prema postavkama svrstavanja u prošlo, među sve ono zavedeno kao potrošeno.

Ne posezati tamo gdje svaka sitnica kad se pogleda priča stravu ispod preostale kože, samo gledati te teške ladice prepune subjekta i predikata i biti prolaznost s drugima.

Ne disati. Čekati da prođe.

Najbolje je ukrasti nečiju tuđu sjenku, obući je na sebe i pokazivati svima. Biti posjetitelj na ulicama grada kao nasmijanog čovjeka ranjenog srca i na poderanim mjestima zajednički plakati. Kažnjeni od budućnosti i razbaštinjeni od ljepote. A onda podignuti glavu i ne vjerovati u to.

Ne vjerovati u to. Disati duboko i mirno.

Najbolje je postaviti stol za sve putnike namjernike velikih srca i dočekati ih na pragu zanemarenih sječiva osame. Pokazati od čega smo sazdani.

A jesmo od rijeke što teče u oba smjera. A jesmo od bolnih buđenja s bezbrojem vremena kada su nas kao i tada prognali iz vlastitih zjenica, kada smo kao i onda, rekli: „Saberi se. Ovo je drugo. Ovo je danas.“

A jesmo od nemirne vode i pruća svinutog od vjetra, s kazaljkama vremena nismo zaspali. Sazdani od strpljenja ne moleć' ljubav da zaviri. Šibani nemilim olujama ostali na nogama.

A jesmo od klasja žitnice kao dagerotipije koja je nekada značila, zlata vrijedni.

Znamo za mjesta gdje ptice ne pjevaju. Znamo da ovdje prošlost obara sadašnjost. Ćutimo kako je duša rascijepljena pa obrubljena i još uvijek oštri naše uho kroz simfoniju tuge onih kojih nema.

Znamo sve. A ostali smo ovdje da vam kažemo kako ožiljke neba vrijeme ne liječi.