Kolumne

subota, 10. prosinca 2016.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Možda

Piše: Božana Ćosić
 

Nakon nesretno-nespretnog slučaja pitala sam se zašto mi Hrvoje nije pritekao u pomoć makar riječima utjehe, nego je odsutno šutio i doimao se kao da nije prisutan... Mučilo me to, a onda sam dobila odgovor.

Sutradan se sve vratilo uobičajenom ritmu, no navečer me zamolio za razgovor, odnosno, da odemo nekamo razgovarati. Pristala sam više iz znatiželje. Ludo me zanimalo što mi ima za reći i kakvo će opravdanje ispljunuti. Jedno smo se vrijeme besciljno vozili gradom da bi na koncu parkirao ispred neke zgrade. O da, sve mi je bilo jasno i iskreno, predomišljala sam se hoću li poći za njim ili ne. Nisu mi se u tim trenucima množile misli o crnim scenarijima, nego sam se bojala sebe i svoje nepromišljenosti. U posljednje sam vrijeme koračala stazama očaja i znala sam da da sam laka meta; ne bi mi trebalo mnogo da padnem, možda tek nekoliko lijepih riječi. A Hrvoju bi to nesumljivo iz prve pošlo za rukom.

No, nije išlo kako sam slutila...

Hrvojev stan je bio malen ali topao i nevjerojatno uredan za jednog mladića. Mirisao je po njemu, po mirisu njegova tijela. To me je na tren opilo, ali zadržala sam pribranost i hladnokrvnost.

Uslijedila je isprika. Naime, tog  je dana mislima bio daleko. Još je „razgovarao“ s Ines... Došao je kraj, pravi kraj njihovoj vezi. Više nije postojala nikakva mogućnost. Okončali su zauvijek ono što su davno trebali. Oboje su napokon shvatili da nisu jedno za drugo i da je vrijeme za nove korake.
„Oprosti“, rekao mi je. „Nadam se da ćeš shvatiti.“

I shvatila sam što zbog toga što sam na vlastitoj koži iskusila kako je to pogrešnog voljeti, što zbog njegovog šarmantnog osmjeha koji je na mene djelovao poput okidača.

I napokon sam se i ja otvorila. Pričala sam mu o svojoj nesretnoj ljubavi -možda da ga utješim?- nebitno, no u jednom se trenutku sve okrenulo u neočekivanom smjeru, za oboje. Poljubili smo se i ne, nije to bio neki bezvezni i usputni poljubac, bio je pravi i neupitno iskren. A onda... Jedno je pokrenulo drugo i u sljedećem trenu ležala sam uz njega naga i... i zbunjena. Da, dogodilo se...

Tek nakon što me dovezao kući shvatila sam što sam učinila. Nipošto se nisam kajala jer sam osjetila da je bilo čisto i iskreno i s njegove i s moje strane. Nisam se osjećala ni lakom djevojkom. Ništa takvo, nego sam se bojala sebe. Bojala sam se da njegove riječi nisu sugestivno djelovale na moj um. On je u svom srcu okončao vezu za zauvijek, a upravo sam to htjela s Borisom. I možda sam, vođena njegovim činom, i sama učinila isto. Možda sam uistinu okončala i zauvijek zapečatila ljubav prema Borisu. Možda nikada nije bio pravi i možda je sve bilo samo imaginarno. Možda sam sama negdje u dubini sebe „odlučila“ voljeti Borisa, a voljeti se ne može odlučiti, voljeti nekoga nije odluka nego osjećaj.

Ah, možda,možda...

Kako god. Važno je da se ne kajem, a kako ću ga sutra pogledati u oči i što će se sutra uopće dogoditi, ostaje mi vidjeti.

Sve je u Hrvojevim rukama.



Nema komentara :

Objavi komentar