Kolumne

subota, 10. prosinca 2016.

Katarina Mijatović | Traktor u bunariću


Ljubomorno sam pogledavala prema malom bratu iz čijeg bunarića što ga je držao u ruci izvirivaše svežnjići razno obojenih novčanica. Kao da je shvatio moju ljubomoru. Stavi ruku u njega izvlačeći jednu po jednu,  te ih stane peglati i poravnavati, a pri tome pazeći da ih složi po boji jednu na drugu.

«Baš si bezobrazan!» - povičem.

«To je meni dao tetak!» - odrješito progovori, stavljajući novac na brzinu u svoju priručnu kasicu.

Sjednem do njega te ga zagrlim, a potom progovorim: «Čuj Jole… daj da nena  izbroji koliko imaš, pa ću ti kupit žvaku!» - pri tom misleći, kako mi je prijeko potreban bon za mobitel.

«Ne može, neću žvaku… to je meni za traktor!» - progovori na brzinu, izvuče se iz mog zagrljaja, te kasicu strpa između svojih nogica, pritišćući ju rukama što dublje u madrac dvosjeda na kom smo sjedili.

«Dat ću ti mobitel… na igraj igricu!» - odmah se snađem, dohvatim, te mu ga dam.

Kao hipnotiziran zgrabi  mobitel vješto pritišćući dugmad.

Igrica se pokrenula.

«Znam ja tebi lijek!» - pomislim u sebi, ironično nasmijavši se.

Poput mačke što lovi miša, oprezno sam igrala oko svog brata ne bih li ga udaljila od dvosjeda. Konačno sam ga odvukla, pomno pogledavajući na keramički bunarić iz čijeg se grotla izlio znatan sadržaj kovanica, ležeći uz već izvađene papirnate novčanice.

Stanem brojati. Prvo papirnate.

485 kuna. «Otkud mu toliki novac?» - pomislim u sebi, a zatim pažljivo prevučem rukom po kovanicama, tako da se nije čulo njihovo zveckanje. Pogledom počnem brojati, ne želeći ih dirati. Množila sam u sebi petice i dvojke, a jedinice samo pridodavala. Kad me kap nije strefila. U kovanicama još 75 kuna bez lipa koje nisam niti brojala, a njihova se znatna količina sjajila u mojim očima. Grozničavo sam računala koliko je to bonova. Samo su mi oni bili na pameti, samo oni, bar jedan mali.

Zako zanesena prisjećala sam se tko mu je sve davao novca, te zaključila da sam i ja mala svoj udio u njegovoj kasici.

«Baš si glupača!» - promrsim sebi u bradu.

«Ne diraj moje… reću te tati i mami…vidičeš ti kad te kažem!!!» - orilo se po kući, na čijem podu se odjednom našao moj mobitel rastavljen u dijelove. U tren oka brat se našao do kasice trpajući novce u nju.

«Škrtice!» - zagalamim.

«Rekla sam ja mami, kad si bio beba… stalno si držao skupljene šake, govorili su stariji da će takve osobe biti škrte… baš si škrtica!!!» - vikala sam na njega, ljuta na samu sebe jer nisam izvukla koju kintu za bon.

«Ja štedim… oču da kupim traktor… mama rekla ima u Županji!» - svadljivo je govorio, stežući na prsima kasicu.

«Je … zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača, a ti Jole kuna po kuna traktor, a nena nek kupuje bonove i troši, ja joj kupiti neću!» - progovori mama što se našla u okviru vrata, vjerojatno od prije promatrajući nas.

Pokunjeno spustim glavu pogledajući prema mami u čijoj se ruci nalazila moja kasica.

Baci ju pred mene. Odzvanjala je nekom tupom prazninom.

Nema komentara :

Objavi komentar