Piše: Božana Ćosić
Da vidimo...
Kada kažem da vidimo to nužno ne znači da sam u društvu, samo sebe persiram. Ponekad moram, kad nitko drugi neće. :)
I uopće se zbog toga ne osjećam glupo.
Pa... Da vidimo.
Stajavši ispred salona za uljepšavanje predomišljala sam se bih li ušla ili ne bih. Zamislite, predomišljala sam se. Istina, dobro bi mi došla nova frizura, ali znala sam da ne bih tu stala. O da, još bih uredila nokte, pa možda se i podvrgnula anticelulitnom tretmanu i tko zna čemu ne, jer istini za volju, nisam bila imuna na neumoljivu nametljivost koja je iskakala iza svakog ugla i „upirala prstom u mene“. Što, zar nije tako? Gdje god se čovjek okrene može vidjeti retuširane ljepotice koje se smješkaju s naslovnica. Kamo god čovjek krene, mora biti u korak s vremenom, što znači i pratiti trendove.
Ali danas sam se predomišljala. Možda sam ipak postala imuna?
Do prije nekoliko godina, to bi mi bilo nezamislivo. Ne da se nisam bavila predomišljanjem, nego sam redovno trčala u salone ljepote. Ništa nisam prepuštala slučaju, a opet, i pored svih tretmana nisam se osjećala lijepom.
Prosječna sam izgleda. Smeđa, poluduga kosa. Smeđe oči za koje mi vele da su opijajuće ili nešto slično. Metar i sedamdeset. Šezdeset kilograma – idealno po medicinskim pravilima. Ali... bila sam si ružna i debela, nikada idealna. No, nije to ništa ni strašno ni neobično, bilo pa prošlo.
Mislim da je svaka djevojka proživjela sličan period kada je u glavi kreirala neki ideal koji je u stvarnosti bio miljama daleko od njenog izgleda. I onda bi se svojski trudila prijeći te užasne, mukotrpne milje, ali što god činila, izgledalo bi kao da se samo još više udaljava.
I ja sam takva bila.
Mučila sam samu sebe dijetama i sličnim glupostima, samo zato da bih zadovoljila maštu, nerealnu maštu. I trajalo je sve dok jednoga dana nisam sama sebi rekla da sam ustvari, upravo takva kakva sam, jedinstvena i da se ne trebam mijenjati, ni zbog svojih maštarija, a niti zbog drugih.
Nekada me mučilo i to što će drugi reći ili misliti o meni, a onda shvatila da je nevažno jer ne sudim niti želim da me sude po izgledu. Izbjegavam takve ljude. Ako će mi netko suditi po izgledu, onda me neće ni upoznati, a ako me ne želi upoznati, tu je priči kraj. Od takvih nema ni prijateljstva, ni ljubavi.
Ali sve je to dio mladosti. I sve nekako kao da mora upasti u naše živote kako bismo sazreli.
Da, sada sam zrelija. Nije da se nikada ne zamaram izgledom, ali sada je to na posve drukčiji način i zbog drukčijih ciljeva. Ne želim biti lutka iz izloga, a samim time i igračaka. Želim da me ljudi ozbiljno shvaćaju i prihvaćaju. Želim da me cijene zbog onoga iznutra...
Na koncu, ljepota je ionako unutra. Važno mi je biti iznutra lijepa, a poneki tretman je samo usputna stvar. Naravno, moram držati do sebe.
Pa da vidimo... Hmm...
Ok, ok... Samo frizura i ništa više... danas.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.