Kolumne

subota, 15. listopada 2016.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Na putu za nigdje

Piše: Božana Ćosić

Iza mene je užasan dan, usudim se reći, najužasniji. Danas me je posjetio tata. Da, moji su roditelji rastavljeni...

Rastali su se prije pet godina iz posve uobičajenog razloga: Udaljili su se. Zamislite, čudo neviđeno. Kao da sam najveća glupača, uručili su mi najgluplje objašnjenje ikada. Vrh vrhova. Ali dobro, razumna sam pa smatram da, koliko god imala pravo na odgovore, ipak je to njihova stvar, usto, svakako je bolje da su se razišli nego neprestano prepirali.

No da prijeđem na stvar. Naime, tata radi u Njemačkoj, naravno, na baušteli i jednom do dvaput godišnje posjeti me. Iako je to dio dogovora, mami nikada nije problem naći razlog da mu spočitava. Ovoga puta mu je nabijala na nos nebrigu za mene. To je donekle istina, ali samo u financijskom pogledu. Ne lomi se baš da mi šalje novac, a obećao je. No, ja ga razumijem, nije baš da zarađuje milijone, a osim toga, život u Njemačkoj nije jeftin.

Međutim, mislim da je tu nešto drugo posrijedi, a ne novac. O, da, zbog nečega drugog ga mama napada, samo nema hrabrosti iznijeti otvoreno. Ide drugim pravcem jer ga u biti ni nema pravo išta pitati. Da, riječ je o ljubomori, onosno, mogućnosti da si je tata našao drugu ženu.

To nipošto nije točno, poznajem tatu dovoljno dobro da bih se mogla zakleti. Za njega je jednostavno taj dio života završen s rastavom. To je poglavlje zapečatio, upravo kao i mama.

Žalosno je to, nije li? Žalosno je što se ljudi rastaju odmah, na prvu. Smatram da bi se trebali svojski potruditi i učiniti apsolutno sve kako bi spasili brak, jer nesuglasice su uobičajene, ništa novo, a opet, udalje ljude ako im to dopuste.

Najgore je od svega što na kraju ispaštaju nevini u tom „ratu“, oni koji za ništa nisu krivi niti su na išta mogli utjecati. Tako ni ja nisam kriva, niti sam išta mogla promijeniti, a našla sam se između roditelja. Znam, iako nikada nije naglas izgovoreno, oboje teže tomu da izaberem stranu. A kako? Da li je to uopće moguće? Može li se na taj način dijeliti ljubav? ...Ne.

Stoga, pokušavam ostati trezvena koliko god je moguće. Na „tihe“ svađe zatvaram uši, na prijeke poglede zatvaram oči. Glumim da je sve u redu. Ionako će brzo proći... Nekoliko ću dana provesti u tatinom društvu, a nakon toga ću nekoliko dana gledati zamišljenu i bezvoljnu mamu, a potom će se sve vratiti u normalu. Opet ću se naći u centru pažnje... ajme! Pa  to znači: Opetovane rasprave.

I što da kažem na sve? Ne žalim se, ali morate priznati da mi nije lako. Neprestano se vrtim u jednom te istom krugu, neprestano sam na putu za nigdje.

Ah, možda negdje postoji mjesto zvano „Nigdje“. Možda jednom tamo i stignem.

Nema komentara :

Objavi komentar