Danima gledam napušteno gnijezdo ispod rasklimane strehe. Još trepere posljednji dani zime. Nadam se da će hladnoća nestati i kao lani u ovo doba godine, probuđena razigranim cvrkutom lastavica bosonoga istrčati na dvorište, obljubljena mirisom proljetnog vjetra, drhtati od želje ispod električne žice, slušati, očekivati iz dana u dan. Vratim se mislima u djetinjstvo kad mi je veselje u životu bio povratak zamaha krila koja raznosi vjetar kao latice crnog sljeza i igra se njima i dočekati vijest o buđenju godine iz zimskog sna. Kako je lijepo bilo snivati i čekati kad dobro sam znala koga čekam i čemu se nadam.
Možda još samo jedan dan da prođe i prije nego li kalendar zaokruži dan buđenja, dolete mi iz dalekih krajeva moji ptići, moje cvrkutave pjesme..., moje latice crnog sljeza.
Skupljam sitne grančice, punim košaru mirišljavim sijenom od prošle godine, natapam izoranu brazdu, mijesim je rukama i tako svaki dan...i čekam... Htjela bih kad se moje latice vrate da sve bude na svom mjestu kako bi mogle obnoviti gnijezdo i stvarati porodicu... dom...
Nestrpljiva sam kao malo dijete kad mu srce ispuni radost. Odlutam mislima do beskrajnog juga i u tisućama jata ptica što se vraćaju u naše krajeve, tražim svoje „latice“. Prošle godine bila je to lijepa porodica od pet članova, a ja zamišljam kako ih gledam dok lete kao da ih želim usmjeriti do moga doma, do gnijezda koje ih čeka...do njihovog doma...da požure...
U ranim jutarnjim satima 19. ožujka, probudila me prva vijest sa radija „vraćaju se lastavice...“.
Istrčim van na dvorište, zastanem na mjestu ispod električne žice, a pogled uperim u nebo. Tražim... slušam... Ne čujem ništa osim vjetra što se poigrava vlatima trave... opet tišina...
Jesam li dobro čula vijest sa radija ili sam snivala pred jutro let svojih latica crnog sljeza? Ne znam... Tužna ulazim u kuću.
Nebo se sprema i večeras isplakati suze kao što će moje suze natopiti bjelinu jastuka. S jutrom ću čekat nove vijesti o povratku mojih latica crnog sljeza, mojih lastavica...
Mirjana Pejak: Moje latice crnog sljeza (Moje lastavice) - pohvaljena priča u natječaju za najbolju kratku priču na temu proljeća
(Natječaj...)
Možda još samo jedan dan da prođe i prije nego li kalendar zaokruži dan buđenja, dolete mi iz dalekih krajeva moji ptići, moje cvrkutave pjesme..., moje latice crnog sljeza.
Skupljam sitne grančice, punim košaru mirišljavim sijenom od prošle godine, natapam izoranu brazdu, mijesim je rukama i tako svaki dan...i čekam... Htjela bih kad se moje latice vrate da sve bude na svom mjestu kako bi mogle obnoviti gnijezdo i stvarati porodicu... dom...
Nestrpljiva sam kao malo dijete kad mu srce ispuni radost. Odlutam mislima do beskrajnog juga i u tisućama jata ptica što se vraćaju u naše krajeve, tražim svoje „latice“. Prošle godine bila je to lijepa porodica od pet članova, a ja zamišljam kako ih gledam dok lete kao da ih želim usmjeriti do moga doma, do gnijezda koje ih čeka...do njihovog doma...da požure...
U ranim jutarnjim satima 19. ožujka, probudila me prva vijest sa radija „vraćaju se lastavice...“.
Istrčim van na dvorište, zastanem na mjestu ispod električne žice, a pogled uperim u nebo. Tražim... slušam... Ne čujem ništa osim vjetra što se poigrava vlatima trave... opet tišina...
Jesam li dobro čula vijest sa radija ili sam snivala pred jutro let svojih latica crnog sljeza? Ne znam... Tužna ulazim u kuću.
Nebo se sprema i večeras isplakati suze kao što će moje suze natopiti bjelinu jastuka. S jutrom ću čekat nove vijesti o povratku mojih latica crnog sljeza, mojih lastavica...
Mirjana Pejak: Moje latice crnog sljeza (Moje lastavice) - pohvaljena priča u natječaju za najbolju kratku priču na temu proljeća
(Natječaj...)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.