petak, 25. ožujka 2016.

Sanja Beraković: Vjesnici

„Eh, još malo pa gotovo... Uskoro... “, stružem jutarnju maglu s prednjeg stakla, ona u autu plače i njiše se naprijed-nazad.

Stari dizel parkiran bočno, ispred susjedine kuće, s prednjim kotačima pod pravim kutom... Nije da se nisam trudila... Hladan motor sporo grije unutrašnjost i njezine prstiće, još tople od sna i odvedene u hladno jutro.

Samo nekoliko minuta do autobusnog stajališta. Parkiram kraj velike lokve... opet. Jutro nakratko probode stidljiva zraka sunca, semafori bučno cvrkuću u duetu. Povlačim je van dok se bori za ostanak u sjedalici. Pjevam joj ci-cin-cin, don-don-don, o zvonima i trubljama, osmjehujem se, poskakujem, pravim se da ne primjećujem njezino mrštenje, jecaje i povlačenje. Iz torbe vadim vrećicu sa kornfleksima, čokoladnim kuglicama i medenim kolutićima. Šuškanje i oblici joj odvrate pažnju, prebace je u sigurnu stvarnost malih užitaka, zatvoren svijet u kojemu nema magle, ranog buđenja, zimskog jutra i hladnoće.

„Eh, još malo pa gotovo... Uskoro... „ Tješi me cvrkut semafora dok gledam za autobusom s velikom narančastom naljepnicom dječaka i djevojčice u koraku.

Da, uskoro dolazi.

Sanja Beraković: Vjesnici - pohvaljena priča u natječaju za najbolju kratku priču na temu proljeća

(Natječaj...)

Nema komentara :

Objavi komentar