Đurđa Vukelić Rožić | Tat

Moja baka Jelica mi je pričala o svojoj susjedi Mari koja je davno, dok su još obje bile mlade gazdarice na selu, počinila pohod na njezino imanje kradući stvari iz dvorišta, vrta, pa čak i domaće životinje, ne znajući da je promatrana iza zavjese. Toga dana moja Jelica je ostala sama kod kuće. Manja djeca su bila u školi, a veća u šumi s ocem, njezina svekrva i svekar kod kćeri u gradu. Uhvatila je pola sata za sebe između poslova, no, tek što je sjela u drveno korito puno tople vode, netko je nekoliko puta žestoko udario šakom po ulaznim vratima, prodrmavši drvenu hižu. 

Potom je pokucao na prozor kuhinje. Ženica se umirila u svojoj kupki, u mislima zahvaljujući svojoj majci na gusto kukičanim zavjesama koje su je krile iza malih okana. Znala je da zle oči nisu mogle prodrijeti u njezinu kuhinju. Željela je predahnuti. Čak su i pripreme za kupku bile naporne. Nekoliko kanti vode trebalo je donijeti s bunara, ugrijati u velikim loncima na štednjaku, donijeti veš-korito... Nakon dugog dozivanja i lupanja nastade tajac. Ponukana znatiželjom, baka se zaogrnula toplom lanenom plahtom i pošla od prozora do prozora ne bi li vidjela je li ta agresivna osoba odustala i otišla.

Iznenađena, ugledala je susjedu Maru u dvorištu. U lijevoj ruci držala je pregaču čije je rubove prikupila ispred trbuha tako da čini veliku torbu. I to lijepu tamnoplavu kecelju koju joj je moja baka sašila i darovala za rođendan. U nju je stavila suhi sir koji je uzela iz sirnice, manju staklenku s ušećerenim višnjama s prozora ljetne kuhinje te je nestala u pljevnjaku. Baki bi jasno da će pokupiti provjereno svježa jaja iz kokošjih gnijezda. Kada se Mara vratila u dvorište, držala je veliku kokoš za noge koja je, sirota, bila tiha i mirna onako viseći iz Marine lijeve ruke kojom je držala rubove sada već trudne kecelje. Jelici se učinilo da je to Agata, bakina maza. Mada je torba na trbuhu kradljivice bila puna, ova se ipak uputila i u vrt. Baka je jurnula u spavaću sobicu i vidjela kako žena skuplja povrće. Imala je dodatnu mrežicu u džepu i nju napunila rajčicama, krastavcima i paprikama. Bezočno je žvakala zrele šljive kidajući ih s grane. Koštice je pljuckala po vrtu. Na odlasku, otkinula je nekoliko pelcera s pelargonija i uzela cijelu teglicu s ružičastom vodenčicom! 

Vrlo dobro se sjećam kako baki nisam previše vjerovala; bila je odlična pripovjedačica, duhovita zabavljačica, a kroz djetinjstvo čula sam nekoliko verzija te pripovijetke. Svejedno, moja mlađa sestra Janica i ja rado smo se smijale njezinu pripovijedanju. Smatrala sam da se takvo što ne događa u stvarnosti. Držim da sam se poistovjetila s kradljivicom razmišljajući: ja bih se bojala kazne Božje ako bih krala, ali i ne bih počinila takvo što zbog sramote. Što ako me netko vidi? Uostalom, zašto bih oštetila ljude jer, zatreba li mi bilo što i lijepo ih zamolim, sve bi mi dali. Kao i ja njima.

Tog sunčanog, srpanjskog dana, pola stoljeća kasnije, nekako se dogodilo da sam u radni dan kod kuće; odlazeći na posao suprug je odvezao naše najmlađe dijete u vrtić, a dvoje starijih pošlo je u školu. Moji roditelji bili su u toplicama. Oni su imali svoj stan u prizemlju naše kuće i živjeli odvojeno od nas, ali ipak. Odjednom shvatih, sama sam kod kuće. Bilo je to poput „Praznika u Rimu“¹, a ja princeza, čitav svijet bio je moj. Nije da je to holivudska božićna komedija, nisam ja ni izdaleka slična Kevinu² i slučajno ostavljena kod kuće, no ipak se dogodilo. Te se sjetih svoje bake! 

Brže-bolje skuhala sam ručak, uredila kuhinju, malo počistila cijeli stan, napunila perilicu posuđa, perilicu rublja, štoviše, oprala i prozore i – da. Napunila kadu toplom vodom. Nanijela boju na kosu, masku na lice, uredila obrve, izribala stopala, sredila nokte... I tada smućkah svoj omiljeni cappuccino. Ali baš veliku šalicu omiljenog mi napitka. Onako osvježena, odmorna, proljepšana, deset godina lakša, sjedoh u svoj omiljeni naslonjač. Omotana udobnim ogrtačem nekog hotela sa sedamnaest zvjezdica, priželjkivala sam ovakve trenutke odmora bar jednom tjedno!

Dok sam rješavala treći majstorski sudoku i mislila krenuti na zavodljivu talijanku, din-don! Din-don! Din-don! Netko je ozbiljno i uporno zasjeo na zvono. Potom je, ali baš grubo šakajući ulazna vrata kuće, opako i glasno udarao o drvo. Sjetih se filma „Netko kuca na vrata kolibe”³, i obli me znoj. Uživancija je uništena, čarolija je nestala! Svijet jednostavno ne ostavlja ljude na miru, ni u dobru ni u zlu. Uzima što uzeti može u svom sebičnom pohodu. Tako opstaje, snažeći i predatore i plijen, pa kakva bude srećica. Ma, ne treba tu puno filozofije, samo me ostavi na miru, svijete. Dva sata tjedno, tražim li previše?

Ivana Seletković | Izgubljeni/a svije(s)t ili pitanje poraza mišljenja

“Pravi intelektualci trebali bi biti oni koji žive za ideje, a ne od ideja.”

                                   Tvrtko Švob (“Izvori individualnosti”)

Pišući “Poraz mišljenja” Alain Finkielkraut ispisuje niz optužbi svijetu koji nas okružuje, onome kojega smo stvorili da bismo u krajnjim granicama nemoći ispisivali povijest kulturnim imperijalizmom, etnocentrizmom kako bismo došli do paradoksa dekolonijalizma, te napokon otvorili put individualizmu, hedonizmu, konzumerizmu u izukrštanosti svega toga samo da bismo na kraju nagradili sebe uživajuću u rasprnuću nejasnoga. Čini se kako je njegov esej “Izgubljena čovječnost” još jedna od  mogućih nadopuna koja treba nužno doprijeti do svijesti čovjeka - u kakvome okruženju živi i što je zapravo učinio sa slobodom i od slobode imajući u vidu baš isti svijet prepun nedorečenosti, vođen načelima kvazi pravde i jednakosti koja u svojoj osnovi ostaje iluzija ako se dublje prione u konkretne događaje ne tako davne povijesti. Dok se u prvoj knjizi problematizacija “poraza mišljenja”  vrzma oko prosvjetiteljstva krećući rapidno prema današnjici (s tim da je autor knjigu objavio 1987.), 1996. isti autor objavljuje esej o 20. stoljeću, a čini se gotovo bespredmetnim ponavljati koji je niz događaja izazvao pomisao o krahu čovječanstva, što se ponavlja iz dana u dan, a s obzirom na brzinu širenja vijesti nismo zakinuti za sve ono “crnilo” kojim nas se svakodnevno obavještava. 

Argumenti koji idu u jednome smjeru propasti, samorazumljivi, strateški nas vode do pripravnog stanja za još neko zlodjelo koje vreba na svakome ćošku, a ambivalentnost koja izranja iz ljudskog bića - strasti i volji za životom i straha od smrti postaje jasna predodžba o krhkosti kojoj je dovoljan samo jedan potez kako bi se sunovratila u nepovrat. 

Neodvojiva od čitave priče kao sukus života i strasti je mržnja ili hinjenje razumijevanja, za i prema drugačijem. Još je davno i Mill (“O slobodi”) ne uskraćujući si filozofsko teoretiziranje o granicama slobode, zagovarajući pri tome liberalizam napisao: “Nije teško pokazati mnogobrojnim primjerima, da je najopćenitija težnja čovječanstva da se granice takozvane moralne policije, tako daleko razmaknu, da zadiru napokon bez sumnje i u prava lične slobode.”

No, tada, osvješteni čovjek, kretao se putanjom na koju ukazuje Finkielkraut koja u osnovi želi biti oslobodilačka ali dovodi do krajnjih granica indivudualnosti; onu koja ruši sve pred sobom da bi se samoostvarila, u bljesku trenutka, samosvrhovitošću prebacila svu odgovornost na slobodu pojedinca. Tada se dolazi do nasilja koje zauzvrat nudi samo ovozemaljsko ostvarenje želje u jednom, sebi podvrgnutom trenutku. Nasilje koje smo u stanju proizvesti zarad vlastite slobode, nasilje je provedeno ili pretjeranom bukom ili šutnjom na koje ukazuje Marc Crépon (“Smrtonosno ćutanje”). Potrebno je djelovati kako bismo se vratili sebi i kako bismo svijet pokušavali učiniti primjerenijim mjestom za život. Fobija od sebe i drugoga oličenje je krize svijesti i krize mišljenja o svijetu koji se gleda na dvije razine - ili kao ugodno mjesto ako nam je dobro ili neugodno ako nam nije po volji. Izuzeci kao da ne postoje u logici imunosti na realnost. Svijet se mora gledati kao mjesto gdje je moguće djelovati ali isključivo lišenošću od ravnonodušnosti i mirenja. Sjajan prikaz “devalvacije” vrijednosti ljudskoga života kroz paradoksalni dvogled čine i Kafkina pripovijetka “Umjetnik u gladovanju”, kao i roman “Glad” Knuta Hamsuna. Dok u pripovijetki umjetnik gladuje kako kaže: “jer ne mogu drugačije”, pa potom: “što nisam našao jelo koje mi je prijalo”, zbog čega nailazimo na modernistički snažnu poruku: svijet čovjeka je kompleksan i iluzornim se čini obuhvatiti sva značenja njegovog besmislenog postupanja koji ga samoozljeđujući vodi do smrti; Knut Hamsun pišući “Glad” postavlja pitanje je li moguće da čovjek može preživjeti samoga sebe. Oba pripovjedača su nepouzdana jer nisu oličenje klasične priče i formalnog određenja likova, dakako, više djeluju kao “duh vremena” koje je samoostarivalo vlastite ciljeve kako bi došlo do jedne granice kada tok svijesti ukazuje na individualne reference bez granica. James Wood (“Proza na djelu”) s pravom se pita:  “je li pripovjedač Hamsunove “Gladi” lud?” 

Gdje je, dakle, granica ludosti i lucidnosti, jesmo li izgubili osjećaj za osnovnu, gotovo promordijalnu potrebu za iskazivanjem moći u činjenju smislenog nasuprot besmislu...

Hamsun i Kafka su utirali put uvriježenom mišljenju kako besmisao može naći tek trenutke smisla i to zato jer su pravila postala varijabilna i podložna trenucima bez konteksta, osjećaja za stvarnost i svijet.

Svijest se može probuditi ako razuzdanost podvrgnemo analizi sebstva i svijeta. Izuzeće je jednako tragikomično kao i svođenje pod isto okrilje svega i svačega u slobodu kolektiva. Finkielkraut obuhvaća svijet s puno snažnijim kvintesencijama od općepoznatih mjesta susreta pojedinca i svijeta i kolektiva i nacija... On zna, kao i Kafka i Hamsun, kako pojedinac preživljavajući gubi dodirne točke sa svijetom i kako ili umre (kao kod Kafke) ili preživljavajući (kod Hamsuna) dozrijeva u smislu unutar frakcija smisla i besmisla.  

U ostalom, ako se povodimo nadom koju proklamira Camus, nije teško zaključiti kako je ona jedino što preostaje ako smo već odlučili nastaviti život.

Nasilje u šutnji ostaje teret na plećima Kafkinog junaka koji se ne buni i djeluje pomahnitalo jer smatra kako je taj put jedini... a može li postojati drugi ako je u kavezu?

Tko odlučuje tko i kako će živjeti, imamo li slobodu koju zagovara Mills ili smo zaboravili kako granice slobode sežu u naše poimanje svijesti i svijeta.

Napredak može postojati onda kada dovodeći u pitanje mišljenje kao Finkielkraut, pokušavamo doznati kako trebamo živjeti bez represije i lažnog altruizma.

Svako pitanje i svaki odgovor, težeći za analizom, ne zadovoljava se hipotezama uz izuzetke koji su mnogobrojni a pacijalne vrijednosti dovode do ukinuća univerzalnih vrijednosti kojih trebamo biti svjesni.

Život nema reprizu.

Možda bismo trebali krenuti od te činjenice.

A nadalje, od svijesti kako živimo u kompleksnim uvjetima svijeta gdje nismo sami.

Balans između šutnje i govora preduvjet je za pobjedu nad nasiljem gluposti i ograničenja.

Zoran Hercigonja | Perspektiva knjiga – kako se knjiga prometnula u ciglu

***

Književnost je sadržajno prisutna svuda oko nas, kao i plodovi njezina stvaralaštva. Više nije neobično vidjeti knjige kako se prodaju na različitim mjestima, a ne samo ondje gdje im je nekoć bilo prirodno stanište – u knjižarama, uz stručne ljude koji godinama rade s knjigama, autorima i proizvodom njihova intimnog, misaonog svijeta. Navikli smo da se knjiga prodaje u knjižari; navikli smo da se s police omakne u naše ruke, misli i misaone procese. Uz stručnost i osjećaj za taj svežanj fikcije, ideja i svjetova, kupac ili kupac-čitatelj u svojoj dvojakoj ulozi preuzima knjigu doživljavajući svojevrsnu apoteozu i prije samoga čina čitanja, a potom i u njegovu punom žaru.

"Knjige s polica uglednih knjižara čovjeku su pružale određenu garanciju i sigurnost u kvalitetu sadržaja i ponuđene fikcije."

No s vremenom smo knjige premjestili u džepna izdanja, pa je mnoštvo fikcije i žar stihova završilo na usputnim kioscima, uz suvremene laži i tračeve serijskih publikacija koje opstaju upravo na izmišljanju i senzacionalizmu. Izvorno književno djelo, skinuto s promotivnih polica knjižare, pretvara se u usputan, gotovo površan čin čitanja, tek kako bi se prekratilo vrijeme čekanja. Knjige sljubljene sa staklom kioska, obješene o špagu ili konopac poput sajamske robe, trivijalizirali smo upravo tim činom pojednostavljivanja njihove promocije i transporta do ljudi. Ugrozili smo njihov identitet i ozbiljnost, a sadržajnu cjelovitost sveli na puko rezbarenje siromašnim mislima i površnim razumijevanjem. Kao da su knjige razvodnile vlastitu dubokoumnost čitajući se usput, u prolazu, iz džepa, uz cigaretu i masni burek u niskobudžetnoj menzi.

S vremenom su romani, zbirke poezije, eseji i putopisi vrijednih i cijenjenih autora, upravo zbog svoje prostorne dislociranosti, dovedeni u isti vrijednosni okvir s tračevima i crnom kronikom. Zapanjujuće je koliko se mijenja perspektiva s promjenom prebivališta knjige. Na peronima, autobusnim kolodvorima i čekaonicama uglavnom se čitaju tračevi i pomodni komentari, dok se kultura čitanja nije razvila u smjeru ozbiljnijeg štiva koje otvara vrata višim misaonim sferama. Premještanjem knjige nije se promijenio čitatelj, nego se promijenio odnos prema samoj knjizi.

Srcedrapajući je prizor kada se kvalitetan roman nađe u trgovini mješovite robe ili u svaštari, bačen u metalnu košaru zajedno s raznim kućanskim priborom. Ograđen visokom metalnom pregradom za koju zapinju gumbi košulja ili končaste niti rukava, roman ondje leži izmiješan i izgužvan poput nagnječene konfekcije donjeg rublja. Takav prizor dodatno ubrzava opadanje vrijednosti knjige u procesu cjelovitog vrednovanja književnog djela. Knjiga nije cigla, nije podmetač za lonce niti blokator za vrata da bi se gurala u košaru sa svim i svačim.

Takvim društvenim odnosom prema knjigama pretvaramo ih u sredstva pogodna tek za vanjsku uporabu. Knjigama je potrebno dostojanstvo i poštovanje jer su u njima akumulirani odjeci nečijeg stvaralačkog opusa, godine promišljanja, osjećanja i umjetničke discipline. Svodeći ih na razinu pomodnih časopisa ili običnih uporabnih predmeta, izvorna književna djela dodatno ponižavamo i obezvrjeđujemo. Prestali smo nositi jastučić za ruku jer se možemo nalaktiti na knjigu debljine pedesetak milimetara. Oduzmemo li knjizi njezinu književnu svrhu, pretvorili smo je u običan uporabni predmet, sredstvo koje služi isključivo ispunjavanju površnosti i mediokriteta.

Pogrešan položaj i pogrešan društveni tretman možda najviše obezvrjeđuju sadržaj knjige. Ovo moderno društvo, u svoj toj ubrzanosti i modelu življenja brzinom svjetlosti, prijeti da će sve te divne tvorevine svesti na obične cigle i podmetače. Nakon toga ostaje pitanje: hoće li se knjige jednoga dana prodavati na sajmišnim rasprodajama isključivo kao predmeti, kao prometala raznih odvratnih i navodno praktičnih ljudskih zamisli?

Svedemo li prodaju ovih divnih knjiga na čistu banalnost, nećemo izvršiti samo kulturnu štetu. Počinit ćemo svojevrsni duhovni genocid nad svim tim fikcijama, svjetovima, mislima i iskrenim pobudama autora koje su stoljećima gradile čovjekovu nutrinu, njegovu imaginaciju i sposobnost razumijevanja drugoga.

Nada Mitrović Uzelac | Kap snage

Kada bih imala snage,

otišla bih Negde.

Bilo gde.

Na koliko god.

Vreme imam.

Za skromne želje

novac je nem,

ali dovoljan.

Ali...

koren je presušio.

Grane bez izdanaka.

Krila klonula.

Ostala sam kraj puta,

pod onim Beketovim drvetom.

Vreme prolazi,

a Godo ne dolazi.

Petak stigne pre nego što trepnem.

Dok moji ispisnici zauvek odlaze,

želim da menjam ovo stajanje

za ranac na leđima.

Da pratim putokaze

i krotim neprohodne bogaze.

Upijala bih nepoznate daljine.

Na tuđem jeziku pozdravljala strance,

mahala brodovima u prolazu.

Verujem 

da Tamo sunce zalazi drugačije

nego sa ovog prozora.

Konačno Negde.

Tamo gde se radost ne moli,

već uzima u hodu,

gde je za nju dosta mrva snage

i nečije reči, tihe i blage.

Magdalena Pavličić | Kamenčići sjećanja

On, on je moja bol

Moja preboljena i prožvakana

bol

ostavljena i utišana

bol

U kamenčiću na cesti

U vjetru je, otkud god puhao

U mirisu bilo čije cigarete

U svakom „Molim?“

I kao da gledam kako mu se usta skupljaju u smiješak

dok gledam prazan odraz

samo stolice

samo stol i stepenice

Vrata se otvaraju i

na njima opet – pogodi –

nije on