Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom Nada Mitrović Uzelac. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Nada Mitrović Uzelac. Prikaži sve postove

nedjelja, 13. rujna 2026.

Nada Mitrović Uzelac | Moja 'šoljica kafe'


Sada bih pila „onu“ kafu na velikom odmoru. Pričala bih sa koleginicama i kolegama. Bilo bi tu i smeha, i dogovora "u hodu" oko nekog projekta, panoa, nekih prvih ideja za program povodom Dana škole. Bilo jeste i bilo bi i sada, da nije prošle godine „bilo ONO kako je bilo“. A bilo je... do boli, do zapanjenosti pred zlom.

Jutrošnja kafa je gorka. Pelin.

*Koju košulju? Ta plava ne ide uz ove farmerke! Daj, izgužvaće mi se do posla... 
*Samo se prirodni materijali gužvaju i, ko se razume, odmah zna da na sebi imaš kvalitetnu košulju koja nije od poliestera.
*Ti uvek najbolje znaš; nosiću OVU... a ne ONU koju ti kažeš!

Odlazi... Čujem lift koji se spušta sa 8. sprata. 

Kafu gorku ne pijem, ali je ova, jutrošnja, kao pelin.

Bella je popila lek protiv epy napada. Isti lek sam i ja popila.

Cankar i njegova „Šoljica kafe“ dođoše mi za 'astal', dok  gledam svoju pelin-gorku šoljicu kafe...

(Čudno je kako neke knjige pronađu čoveka baš onda kada mu najviše trebaju.)

Kod Cankara je to Šoljica kafe.
Tako obična. Tako "mala", a u njoj - ceo jedan život.

Čovek nikada ne zna koji će trenutak jednog dana postati najvažniji. Dok traje, čini nam se malenim. Nevažnim. Jednim od mnogih.
A onda prođe vreme.
I baš taj trenutak počne da nas prati, proganja, vraća, ali i boli, peče kao ova moja pelin-kafa.

Cankar je napisao svoju „Šoljicu kafe“ iz mesta koje najviše boli, iz sećanja na majku, na jednu kafu koju je odbio, na nežnost koju tada nije umeo da primi.  U toj priči, nije "najstrašnija" kafa. Najstrašnije je ono kasnije.

Kada čovek shvati.
Kada više nema kome da kaže: oprosti! Majko, oprosti!
Kada nema druge prilike.

Tada obična šoljica kafe prestaje da bude obična. Postaje sećanje, krivica, ljubav koja je zakasnila.

Srce pamti i kada mislimo da smo nešto potisnuli, zaboravili. Ono ne meri naše postupke onako kako ih meri svet.

Svet kaže: nije to bilo ništa!
Srce kaže: jeste. Bilo je i baš je TAKO bilo!

Svet zaboravi i nije ga briga.
Srce pamti.

Cankar zna tu strašnu istinu: postoje stvari koje su spolja male, a iznutra ogromne.

Jedna reč.

Jedan pogled.

Jedno „ne“.

Jedno „kasnije“.

Jedan odlazak.

I jedna šoljica kafe koja je nekada mogla da bude samo kafa, a zauvek ostane nešto mnogo veće.

Volim Cankara jer me njegove 'crtice' uvek podsete koliko je naš život sastavljen od takvih malih stvari. Od jutarnje kafe, " neke" košulje, velikog odmora, razgovora u hodu. Od onoga što kažemo i onoga što prećutimo. Od onoga što mislimo da će trajati. Od onoga: ispraviću, imam kad'! Sutra ću...

Ne pitamo se koliko je samo tih „sutra“ u životu zapravo nepoznato. Bolno. Nikad dočekano.

Zato mi se danas Cankareva 'šoljica kafe' čini tako bliska.

Ne zato što je moja priča njegova priča.

Nije.

Njegova bol je njegova, moja je moja, ali majka prepoznaje majku. Taj probadajući bol u prsima, taj zaleđeni pogled pred sinom.

Zato je jutrošnja kafa pelin.
Sedim i gledam 'šoljicu kafe'. Crna je. Baš crna, a moja bišonka Bella je baš bela. Jedino ona je tako svetla u ovoj tami.

Bella je popila svoj lek. Isti lek sam popila i ja. Neće Epy, valjda! Bella oseća moju tugu i očima, "dva crna dugmeta", gleda me, ne trepće. Oseća moju tugu.

Nas dve, svaka sa svojim beogradskim jutrom, svaka sa svojim (ne)vidljivim teretom.

Bella ne zna ko je Cankar i ne vidi da on sedi sa mnom uz agape, najčistijim stolom.
Cankar ne govori ništa.
Samo je doneo svoju 'malu' "Šoljicu kafe".

Opet mi, ćuteći, Cankar poručuje da potpuno razumem zašto neke stvari nikada nisu samo ono što jesu.

Kafa nije samo kafa.

Košulja nije samo košulja.

Veliki odmor nije samo veliki odmor, a moja prelomna školska
godina nije samo prošla školska godina.

Sve što volimo, sve što izgubimo, sve što smo mogli drugačije, a nismo, jednom se vrati za naš 'astal'. Dođe.

Zapljusne nas, gotovo nespremne, pa sedi tu za stolom agape.
Ćuti.
Gleda nas.

A mi, sa teskobom u grudnom košu, hvatamo vazduh "ko riba na suvom".

Kafa se već ohladila. Ostao je pelin i Cankar koji ćuti, jer je, odavno, sve rekao o "ovom jutru".

četvrtak, 3. rujna 2026.

Nada Mitrović Uzelac | Vidljivije od očinjeg vida


​Sanjala sam
da sviram. (beše to dug san)
Od moje muzike neke ptice se postidele pa ućutale. (sklonile se u lug i prestale da me vole)

​Sanjala sam
da muzika postoji kada note "Ratnog marša" zaboravimo.
(sloboda ćuti dok je ne sačuvamo)

​Sanjala sam
da nije uvek "Rekvijem" naša poslednja pesma
(ima toliko načina da pevajući odemo)

​Ali...

​Čula sam najlepše glasove
onih koji pevaju o lepoti žene,
širokom nebu, ptici u letu, cvetu i Svetu
a oni su sLEPI...

​Da li oči koje ne vide
imaju dva mala srca u očnim dupljama?
... dva mala srca...

Da li njima vide bolje od nas
pa nas takvim pogledom na stvarnost -
uistinu postide?

četvrtak, 27. kolovoza 2026.

Nada Mitrović Uzelac | Potpis glagoljicom

 


(Nit koja ne poznaje granice)

Jesen osamdesete.

U veliki amfiteatar Fakulteta
tiho je ušao bogoliki profesor
i izgovorio:

„Iskoni bê Slovo...“


A onda, na tabli, napisao:

ⰋⰔⰍⰑⰐⰋ ⰁⰡ ⰔⰎⰑⰂⰑ...

U početku beše Reč.


Ćutali smo, svesni svog neznanja.

„Znaćete i vi, samo me pratite. Jednoga dana bićete ponosni..."

...Ko će OVO naučiti?
Šta će mi TO?
Da li je OVO književnost i jezik
za koji sam se toliko pripremala?

Vrzmala su se pitanja
nas, devetnaestogodišnjaka.


„Iskoni bê Slovo...“

Slušala sam glas profesora Eduarda Hercigonje.

Njegove su ruke oživljavale vekove,
dok je kreda crtala tajanstvene znake -
dušu prohujalog vremena.


„Ⱆ ⰒⰑⰝⰅⰕⰍⰖ ⰁⰅⰞⰅ ⰓⰅⰝ...“

U početku beše Reč...


Vodio nas je do kamenog Krka,
gde kleše opat Držiha:

„Azъ vъ ime Otca...“

(ⰀⰈⰟ ⰂⰟ ⰋⰏⰅ ⰑⰕⰜⰀ)


Dao mi je u zalog
pismo iz devetog veka,
živu nit koja traje
doVEKa i doVIJEKa.


Decenije su prošle.

Ja sam tu nit prenela dalje,
preko svih reka, preko granica,
preko svih istorijskih previranja.

*Samo znanje nema granice,
ni pasoše,
ni putovnice.

U mojim beogradskim učionicama
ti isti znaci ponovo su oživeli.

Dečji prsti učili su „znakove“,
pa da od njih kroje reči
i nižu rečenice.

Na kraju,
pred odlazak iz osnovne škole,
čekao ih je poslednji kontrolni zadatak.

„Potpiši se, dete,
pismom iz davnina.
Imenom. Nadimkom.
Imenom i prezimenom,
ali slovima koja pamte
naš Početak.“

Gledala sam ih kako ponosno
ispisuju „sebe“
dalekom glagoljicom.

Dugovečno mastilo našeg Traga
prelivalo se i u njihove domove.

Ah, sreće moje:
deca su postala učitelji roditelja.

Na kuhinjskim stolovima
mame i tate mojih učenika
učili su
kako da potpišu sopstveni život
pismom svojih predaka.

Nečujno, al' moćno znanje!

Šaputala sam sebi:

„Sve dok se jedno beogradsko dete
potpisuje glagoljicom,
živi i glas mog profesora iz Zagreba.“

Trag je ostavljen.

Svetlost ide dalje.
I traje u bezVREMENju.

Nada
ⰐⰀⰄⰀ

Nada Mitrović Uzelac

ⰐⰀⰄⰀ ⰏⰋⰕⰓⰑⰂⰋⰝ ⰖⰈⰅⰎⰀⰜ

četvrtak, 20. kolovoza 2026.

Nada Mitrović Uzelac | Koračaj


"Pasoš je važeći?
Putno osiguranje je tu?
Novac? Punjač? Mobilni telefon?
'Ajd' proveri dok smo još OVDE..."

*... nemoj visoko,
tamo je mesto zvezdama
i snovima.

Ne možeš svet videti
sa tih visina!

Nemoj naglavačke -
koraci ne mogu tamo gde mesec može,
zvezdama je put gore.

Ako svet naglavačke posmatraš,
ne možeš nikada glavu sagnuti,
a kako ćeš veliki biti
ako ne znaš da se postidiš!?

Koračaj.

Nije sve veliko što leti,
niti je sve malo što puzi.

Koračaj,
to možeš!

Staza je tvoja
i kada te sapliću,
i kamenjem kada te gađaju,
i lovorike kada kupiš.

Koračaj sredinom staze,
Sine moj!*

(Tvoja mama Nada)

petak, 7. kolovoza 2026.

Nada Mitrović Uzelac | Od svih voda, najdublja je suza


Ne traži da budem more ako znaš da sam reka!
Ne znam da se razlijem u okean, mala sam i nemam tu širinu.

Samo u svom koritu - ja sam svoja.

Moja dubina 
čamcima je dovoljna 
i rečni galeb mi je prijatelj.

Ja ne mogu 
brodovima da dam gaz 
i ne znam 
sunce da slikam u bonaci.

Pusti me da tečem, 
granica da budem, jasna granica između Dobra i zla.

Kaži, šta su mora, 
šta su okeani što pred očima sveta moćno šume?

Ili...

pusti me da budem samo suza.

Slana, mala, skrivena od sveta,
a u nju stane sve što smo prećutali: 
i onaj prvi sjaj, 
i prah predaka po kojem hodimo.

Suza je kovitlac;
ili nas povuče u ponor, 
ili nas izbaci na obalu.

Pročišćenje, dublje od okeana.

Iz te kapi rađa se čovek veći od svoje patnje.

Zato me pusti da budem 
Ta Reka,
sa izvorom, 
burnim tokom, 
vrtlozima
i suzom čoveka kojom čistije gleda sve(t) i Svet.


petak, 31. srpnja 2026.

Nada Mitrović Uzelac | Kap snage


Kada bih imala snage,
otišla bih Negde.
Bilo gde.
Na koliko god.

Vreme imam.
Za skromne želje
novac je nem,
ali dovoljan.

Ali...
koren je presušio.
Grane bez izdanaka.
Krila klonula.

Ostala sam kraj puta,
pod onim Beketovim drvetom.
Vreme prolazi,
a Godo ne dolazi.

Petak stigne pre nego što trepnem.

Dok moji ispisnici zauvek odlaze,
želim da menjam ovo stajanje
za ranac na leđima.
Da pratim putokaze
i krotim neprohodne bogaze.

Upijala bih nepoznate daljine.
Na tuđem jeziku pozdravljala strance,
mahala brodovima u prolazu.

Verujem 
da Tamo sunce zalazi drugačije
nego sa ovog prozora.

Konačno Negde.
Tamo gde se radost ne moli,
već uzima u hodu,
gde je za nju dosta mrva snage
i nečije reči, tihe i blage.

subota, 25. srpnja 2026.

Uvod + pesma "Zagledanost"


***Živimo u 21. veku, vremenu koje se hvali apsolutnom slobodom reči, a zapravo pati od duboke neiskrenosti, jer su neke teme, još uvek, tabu teme.


Savremena poezija olako troši "mastilo" na pradavne, iscrpljene motive, neke ne/preboljene ljubavi i bezbedne, izmišljene tuge, suvo lišće, suze u oku i zalaske sunca.
Istovremeno, pred onim stvarnim, telesnim i opipljivim ljudskim udesom - pred dijagnozom - nastupa stid.

"Juu, naopako, kako ćeš o TOME pred sveton? Šta će ljudi reći?"

I tako... krijući se iza svojih bolesti, ćute u strahu od sopstvene ranjivosti i izbegavaju da ogoljeno kažu da ih nešto boli i da se sa nečim svakodnevno bore. A (i) to je život. 
*Da li je sramota biti bolestan, a pogotovo biti bolestan u gotovo bolesnoj 1. četvrtini čudnog 21. veka? Koga/čega treba da se plašimo i da li nas je, suštinski, briga šta će ko reći? 

**Ja sam odlučila da prekršim to "pravilo" tišine.

Ova pesma ne beži u metafore. Ona svesno i bez stida imenuje moju stvarnost: progovara o epilepsiji, o leku, o neurologu i o sekundi u kojoj se moj pogled ukoči u apsansu 
(apsans - "zagledavanje"). Ništa poetično, zar ne!? (kao da neko čita medicinski izveštaj :) )

***Ipak, iznad svega toga, ovo je svedočanstvo o Čoveku koji stoji naspram te moje bolesti, o Nekome ko u mojim najtežim trenucima ne vidi pacijenta, već ženu, i ko mi u tišini tropskog jula, dok njegova medicina, diplome, sertifikati padaju u vodu, tiho govori da sam mu "uvek lepa". Gorka istina, ali je tako i tu nema stilskih figura i "cvrkutanja"!

Ovo je moj zapis o toj borbi i Njemu, o meni - borcu, a vi shvatite kako hoćete, ili kako nećete.

Zagledanost

Dugo sam gledala u tebe,
ni trepnula nisam. Znam.

Ko nekada, devedesetih onog stoleća;
Ti - mladi lekar.
Ja - diplomac.
Mladost drska i hrabra. 
Život pred nama.

Četiri decenije su prošle "ko dlanom o dlan"

„Opet me gledaš ko nekad“, kažeš.
U tvojim očima nema straha.

„To je bio apsans“, izgovaram tiho.
Kako sam izgledala?
Zagledano, ukočeno, ružno?

Odjednom,
medicina pada u vodu.
Sve diplome, seminari i sertifikati blede.

Na tvom faksimilu
ne piše više dr sci.
Piše samo: Volim.

Govoriš mi da sam lepa.
Da sam uvek lepa...

Suludi tempo novog doba
uze nam vreme 
za duge poglede, kad oči govore.

Sada se gledamo u strahu, znam.

Pitam te
da li je vreme za neurologa,
da li mi treba veća doza Keppre?

Ti ćutiš.
U toj tišini vrelog jula,
razapet 
između lekara i muškarca,
ćutanje je tvoj najjači glas.

Kao lekar, bojiš se moje ukočenosti.
Kao muškarac, moliš Boga da ovaj pogled ne prestane.
            ... ako ti pojačaju dozu,
         više me nećeš tako dugo gledati.
Čujem kako sebi u bradu govoriš.

Ne plaši se.
Neću se predati.
U srcu te čuvam,
A pred svetom se, ponekad,  malo - "zagledam".