Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 27. rujna 2016.

Srebrenka Cernić Hotko | Gilles Leroy: Nina Simone, roman


Priznajem da u zadnje vrijeme volim zaviriti, poput čitateljskog voajera, u mnoge romansirane biografije. Mnoge sam obnovila, a bome, nove i pročitala. Među zadnje spada i knjiga o kojoj sam mislila kako mi nedostaju riječi, nedostaje nadahnuće primjereno impresiji. Zato će osvrt biti neprimjeren općem nadahnuću jer sam se uplela u psihologiju., a ne bih, i ne želim… Kako saznah to je dio Leroyeve trilogije- i ja ih sve pročitah-konačno: Alabama song, Zola Jackson.i Somone…

Nina Simone je glazbenica, pravog imena Eunice Kathleen Waymon (1933-2003); volim njezinu umjetničku interpretaciju…Volim njezin bunt i kada se on prepoznaje u umjetničkom izričaju - točnije - glazbi; u konačnici kada to radi maestralno. Njezina bahata ironija je , po meni, logičan slijed višegodišnjih frustracija inercijom prihvaćenog diktata egzistencijalnog poriva i preživljavanja; kao što mi je odmah jasna i njezina potreba za esencijalnom energijom koja ostavlja umjetnički dojam, umijeća i djelovanja, dojmljivije od bilo čega. Nisam pobornik presuda i osuda…(posebice predrasuda), ali mi se čini da svi talenti doživljavaju „teror“ neshvaćanja. Moja snažna (najsnažnija od svih) asocijacija prilikom čitanja Nine bila je na film o Frances Farmer (glumicu) koju je utjelovila J. Lang… Zato, neki uranjaju u film, a neki u glazbu, a neki još dublje doživljavaju te romansirane…rekla bih osobno prihvaćene personificirane interpretacije biografija. Lijepo je ako se podudaraju sa našim čulima…