Srebrenka Cernić Hotko | Gilles Leroy: Nina Simone, roman

Priznajem da u zadnje vrijeme volim zaviriti, poput čitateljskog voajera, u mnoge romansirane biografije. Mnoge sam obnovila, a bome, nove i pročitala. Među zadnje spada i knjiga o kojoj sam mislila kako mi nedostaju riječi, nedostaje nadahnuće primjereno impresiji. Zato će osvrt biti neprimjeren općem nadahnuću jer sam se uplela u psihologiju., a ne bih, i ne želim… Kako saznah to je dio Leroyeve trilogije- i ja ih sve pročitah-konačno: Alabama song, Zola Jackson.i Somone…

Nina Simone je glazbenica, pravog imena Eunice Kathleen Waymon (1933-2003); volim njezinu umjetničku interpretaciju…Volim njezin bunt i kada se on prepoznaje u umjetničkom izričaju - točnije - glazbi; u konačnici kada to radi maestralno. Njezina bahata ironija je , po meni, logičan slijed višegodišnjih frustracija inercijom prihvaćenog diktata egzistencijalnog poriva i preživljavanja; kao što mi je odmah jasna i njezina potreba za esencijalnom energijom koja ostavlja umjetnički dojam, umijeća i djelovanja, dojmljivije od bilo čega. Nisam pobornik presuda i osuda…(posebice predrasuda), ali mi se čini da svi talenti doživljavaju „teror“ neshvaćanja. Moja snažna (najsnažnija od svih) asocijacija prilikom čitanja Nine bila je na film o Frances Farmer (glumicu) koju je utjelovila J. Lang… Zato, neki uranjaju u film, a neki u glazbu, a neki još dublje doživljavaju te romansirane…rekla bih osobno prihvaćene personificirane interpretacije biografija. Lijepo je ako se podudaraju sa našim čulima…

Nemam nakanu,, kao niti dosada, prepričavati sadržaj ali bih voljela u sklopu osvrta navesti nešto o mojem viđenju talenata; ne zamjerite na slijedećem tekstu…koji ću dodati na osvrt… jer o genijalnosti treba promisliti i duboko proniknuti u njezine tajne:

- Biti genijalac nije lako. Stvaralački um je u neprestanom preispitivanju i kognitivnom traženju. Genijalci imaju snažne porive (zato postoje u psihologiji one silne inteligencije-malo sam ironična) otkrivati nove granice znanja, ponirati u svoje kreativne svjetove; zato često gube doticaj sa svakodnevicom. Njihova sposobnost impresionira i onda kada nam nisu jasni njihovi umni dosezi. Ta «nadznanja» prilično su neshvatljiva nama «običnim smrtnicima». Nerijetko se genijalce omalovažava i odbacuje zbog preinovativnih ideja i rješenja. Olaka kvalifikacija da su ludi i poremećeni proizlazi iz opće iskompleksiranosti većine da ih shvati i razumije.

Genij je kreativac, mislilac i kao takav senzibilan, utoliko podložniji zastranjivanju i povlačenju u svoj svijet ideja. Gotovo je nemoguće proniknuti u njihov svijet , pa jednako tako i prepoznati njihove unutrašnje bitke koje su im nanijele prilično bola i gorčine.

Tanka je linija između genijalnosti i ludila, postoji; po mojem mišljenju; zato jer svakodnevica nije okruženje u kojem takvi ljudi mogu živjeti po uhodanim pravilima i kodeksima općedruštvene datosti ( čitaj mjerilima prihvaćenih kodeksa). Njima je nezamislivo i nemoguće posložiti u svoj um slike svakodnevice i živjeti po mjeri opće prihvaćenih načela:mjeri znanja, mjeri neznanja, ravnoteži sposobnosti, usklađenosti želja i sposobnosti... Genijalni um ne trpi okvire, ne poznaje ravnotežu, na prihvaća mjeru. On leti izvan granica postojećih znanja, otvara nove horizonte i spoznaje, izgara u stvaralačkih energiji. Mi, «obični smrtnici», tek smo promatrači.

Čitava trilogija je vrijedna čitanja!!!

Nijemi i nemoćni kada sustignemo djelić njihove genijalnosti, sretni što je s vremenom ona postala shvatljiva i prihvatljiva, neizmjerno smo im zahvalni. Samo mi se čini da im tu zahvalnost nikada ne uspijevamo pokazati onda kada bi im ona bila najpotrebnija.