Još jedamput kuća na tom mjestu posta,
Pod večernjim nebom od ognjice ruse.
Premda samo dimnjak od nje još preosta,
Poput tučka kada latice se struse.
Nasuprot se putu ugnjezdila staja,
Što u ognju mogla pridružit se zdanju.
Da ne stade voljom vjetra, prije kraja,
Ostavljajuć mjesta bar u prisjećanju.
Ne otvara više ni jednim se krilom
Zapregama što po drumu buku prave.
I konjima koji topću nogom čilom,
Pa s ljetinom potom stanu kraj otave.
Ptičice prolijeću po razbitu stanju,
Kroz okance strto gdje vjetrovi pušu.
I cvrkut im više sliči uzdisanju,
Nad prošlošću koja obuzima dušu.
Miris jorgovana za njih struji zrakom,
Dodirom je ognja stari brijest zahvaćen.
Presušena pumpa maše crnim krakom,
Navoji od žice ogradu razvlače.
Ne postoji za njih ovdje ništa tužno.
Sastaju se opet gdje su gnijezdo svile.
Al' seoske stvari poznavat' je nužno,
Da vjerovat' možeš u taj tihi cvilež.
Prepjev s engleskog: Božica Jelušić
The Need of Being Versed in Country Things
