2.
Moj je prvi dojam ovoga mjesta bio da me podsjeća na moj rodni kraj (sad uopće ne razumijem zašto, ali tada bih se mogla kladiti da je bilo tako), to je sam sjever Hrvatske, uz Dravu, no taj je prvi dojam varao. Nije se radilo o sličnom kraju, te je osim govora koji je bio donekle sličan, zapravo sve bilo bitno drugačije, od geografije - ovdje su to visoka stjenovita brda, gotovo planine, kod mene su to brežuljci, zemljani ili flišani, i ravnice - do lokalne psihologije (ja sam uvijek mislila da je naša Podravina primjer zaostalosti dok nisam otkrila ovaj sklop na tromeđi Bele krajine, Like i Korduna s mentalitetom Slovenije iz vremena seljačke bune), naravno, uvijek je to ona psihologija zalupanog sela u kojem se stoljećima malo što mijenja, bez obzira na vanjske manifestacije, no to je posve nevažno, tako je na svakom selu, u svakom manjem mjestu. Ovdje je bilo još nešto, nešto što ni sama nisam znala opisati, ali sada bih to stavila u jednu jedinu kategoriju: svi su mi djelovali kao jednoobrazni, jednolični, doduše na prvi pogled benigni zombiji. Čak ni djeca nisu bila kao djeca u mojem kraju, ona su bila tako sivih, tupih pogleda, ostavljala su dojam da ništa ne razumiju, da ništa do njih ne dopire čak i kad bih im se obraćala na lokalnom govoru koji sam nastojala što bolje reproducirati. Ne, oni su svi bili tako inertni, tako nezainteresirani, sve dok ih ne bih odvela u kazalište u Karlovac u Zorin dom, u kazalište lutaka u Rijeku ili kada smo išli na ona dva osnovnoškolska trodnevna putovanja u Istru ili u Dubrovnik, tek bih onda u njima primijetila tu jednu mrvicu pažnje, zainteresiranosti, tek bi mi se onda učinilo da su malo oživjela, kao da su tek onda izlazila iz transa koji je vladao ovim krajem, koji je teško opisati, koji je počinjao kao na neki vanjski znak, na neki signal koji je stajao u šumi, možda baš kod onoga bizarnog drvenog znaka “Šume pjevaju” kojim su se mještani tako ponosili, podjednako kao sa stazom pored “Munjare” ili staklenom kapelicom, ili, ne znam, primjerice, onim festivalom malina i borovnica kada bi ljeti razvukli stolove i imali nekoliko sati zajedničke pijanke na bivšem autobusnom kolodvoru na koji više nije navraćao ni jedan autobus. Čak su i one babe s kiselim mlijekom koje su desetljećima držale monopol na identitet mjesta uspjele iščeznuti iz kolektivne memorije.