Kolumne

srijeda, 1. kolovoza 2018.

Luka Tomić | Nedostaješ mi


O, kako nedostaješ, ne smijem pomisliti da je rastanak
jači od ljubavi, uvenuli bi svi stihovi, otrovni bršljan
izrastao bi iz srca koje te voli
Tamo jedne godine kad izgubim ime, izgubim sve
na postelji toploj kad me zamijene praznine, znam da će tvoje srce
skinuti svoj osmijeh i položiti ga na moje ukočeno lice kao utjehu
da možda i nije moglo drugačije, jer svijet ovaj stoji u sjeni
i treba mu vremena da naraste do visina gdje oblaci su bijeli
Tako brzo glasovi postanu nijemi, o kako se sve stišava
Život je rijeka podignuta u visine
što se s nama veselo strmoglavi u neku savršenu poniznost
Voljena, okreće se beskraj i nudi nove prostore i živote
Primit ćeš na dlan svjetlo i dobiti novi svijet
A srce, to tvoje nepobjedivo, dobro i toplo srce
opet će biti moj glas, jer sa svima pričam
a samo tebi pjevam

U vjeri ti ovo pišem, u vjeri što izlazi iz vulkana moga srca
i mijenja stvarnost oko tebe
Nedostaješ mi, moje ruke poravnale bi planine kad
bi skrivale tvoj zagrljaj
Ali ovo je borba kroz vječnost i ja od ovog dana
uzimam ljubav za smionost i snagu
Osjetit ću te milu, u nekom odsjaju ugledati onako mi dragu
i prići ti, kao nebrojeno puta dosad zapet ću od svoje riječi
i polomiti ih na usnama, tišina pogleda i nevjerica da si pored mene
bit će moj  skromni pozdrav

Vrata susreta među nama su od svjetla, zraka i vode
mogu te upiti očima, mogu te pronaći u životu, mogu utonuti u tebe
kao u san koji donosi vijest da su moje ceste slobodne
i da si mi blizu kao što je mjesecu blizu mjesečina
koja se boji padati
Nedostaješ mi, i ne mogu nedostajanje pobijediti
tako da ti se krenem vraćati
Sve moje oduvijek je pod tvojim nebom

Nema komentara :

Objavi komentar