Kolumne

četvrtak, 2. kolovoza 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 4. dio


2.

Moj je prvi dojam ovoga mjesta bio da me podsjeća na moj rodni kraj (sad uopće ne razumijem zašto, ali tada bih se mogla kladiti da je bilo tako), to je sam sjever Hrvatske, uz Dravu, no taj je prvi dojam varao. Nije se radilo o sličnom kraju, te je osim govora koji je bio donekle sličan, zapravo sve bilo bitno drugačije, od geografije - ovdje su to visoka stjenovita brda, gotovo planine, kod mene su to brežuljci, zemljani ili flišani, i ravnice - do lokalne psihologije (ja sam uvijek mislila da je naša Podravina primjer zaostalosti dok nisam otkrila ovaj sklop na tromeđi Bele krajine, Like i Korduna s mentalitetom Slovenije iz vremena seljačke bune), naravno, uvijek je to ona psihologija zalupanog sela u kojem se stoljećima malo što mijenja, bez obzira na vanjske manifestacije, no to je posve nevažno, tako je na svakom selu, u svakom manjem mjestu. Ovdje je bilo još nešto, nešto što ni sama nisam znala opisati, ali sada bih to stavila u jednu jedinu kategoriju: svi su mi djelovali kao jednoobrazni, jednolični, doduše na prvi pogled benigni zombiji. Čak ni djeca nisu bila kao djeca u mojem kraju, ona su bila tako sivih, tupih pogleda, ostavljala su dojam da ništa ne razumiju, da ništa do njih ne dopire čak i kad bih im se obraćala na lokalnom govoru koji sam nastojala što bolje reproducirati. Ne, oni su svi bili tako inertni, tako nezainteresirani, sve dok ih ne bih odvela u kazalište u Karlovac u Zorin dom, u kazalište lutaka u Rijeku ili kada smo išli na ona dva osnovnoškolska trodnevna putovanja u Istru ili u Dubrovnik, tek bih onda u njima primijetila tu jednu mrvicu pažnje, zainteresiranosti, tek bi mi se onda učinilo da su malo oživjela, kao da su tek onda izlazila iz transa koji je vladao ovim krajem, koji je teško opisati, koji je počinjao kao na neki vanjski znak, na neki signal koji je stajao u šumi, možda baš kod onoga bizarnog drvenog znaka “Šume pjevaju” kojim su se mještani tako ponosili, podjednako kao sa stazom pored “Munjare” ili staklenom kapelicom, ili, ne znam, primjerice, onim festivalom malina i borovnica kada bi ljeti razvukli stolove i imali nekoliko sati zajedničke pijanke na bivšem autobusnom kolodvoru na koji više nije navraćao ni jedan autobus. Čak su i one babe s kiselim mlijekom koje su desetljećima držale monopol na identitet mjesta uspjele iščeznuti iz kolektivne memorije.
Hoću reći, čak su i djeca izgledala tako nekako, zombijevski, iako su bila to posve obična djeca, ista kao i sva druga, osim te neke urođene tupeži koja bi započinjala s pločama s natpisma “Šume pjevaju”, i nakon koje kao da bi se čovjek nalazio u snu unutar sna, u nekoj posebnoj priči o ljudima, šumi, staklenoj kapelici, Kajkaviani i nepreglednom moru samoubojstava koja su neki nesretnici odlučivali počiniti u toj šumi, a koja srećom nisam nikada uživo vidjela. Oni koji su se susreli s obješenicima nisu o tome nikada govorili. Navodno je svaka kuća u Hladogori imala barem jednog obješenika po generaciji.
Naime, rado sam se s djecom spuštala u taj duboki klanac, u taj prolaz koji je bio istovremeno i turistička atrakcija i gubilište za sve izgubljene, ali i neka vrsta limba u kojoj su, barem što se mjesnih legendi tiče, vječno boravile te duše “nesretnika”, ti vampiri, demoni, što li su već bili, a kojima su ta stvarna samoubojstva, a bilo ih je nekoliko svake godine, samo davala potvrdu, utvrđivala da se ovdje zaista nešto događa, nešto što je izvan dosega shvaćanja normalnog, zdravog gradskog čovjeka, čovjeka koji je sretan u trgovačkom centru ili na prepunoj ulici, koji se veseli životu u gradu, među tramvajima, koji osjeća život u gužvi, u prividnom neredu, jednostavno, buka grada, rotor, da, rotor me vraćao u stvarnost, u stvarnost me vraćala grozna gužva na gradskim ulicama, ali ne nepodnošljivu stvarnost, već upravo dobru, pravu, ugodnu stvarnost, stvarnost koja nije u sebi sadržavala ovo nešto, tada nisam znala kako bih to nazvala, ali ovo nešto tako podzemno, tako pretpotopno. Ova mi je šuma, koliko god sam voljela prirodu, bila nešto sve odbojnije, kažem, još sam prve godine osjećala neku radost jer sam brzo riješila sve probleme, jer sam nekako napreskokce uspjela nadvladati i razvod i promjenu posla, i nekako sam riješila zamjenski odgoj svoje kćeri, hvala Bogu, no sada se polako, ali sigurno, sva ta prividna prednost rastapala i pretvarala u nešto što bih najlakše nazvala mučnim snom, nečim što se ne želi prekinuti samo od sebe.
Prve godine mi je lik ravnateljice škole, svevladajuće mjesne matrone, bio pomalo komičan, jer osoba koja je tako reći prepisivala lijekove, davala preporuke za dobro zdravlje, određivala dinamiku, pa dobro, ne pretjerujem, i seksualnog života svojih zaposlenica, želeći me udati za nekog mjesnog imbecila, dakle, sve to mi se na početku činilo komično, no s vremenom mi je postajalo sve manje smiješno, a sve više teško, nepodnošljivo i gušeće, nekako neizlječivo, upravo poput na očigled vidljive depopulacije, pražnjenja mjesta, sa svakim sprovodom, sa svakim izumrlim staračkim domaćinstvom, sa svakim djetetom koje je otišlo u neki veći grad na studij i nikada se više nije vratilo, svakim danom u samome razredu koji su u početku bili normalni, ako se to tako može reći, s deset-petnaest učenika, da bi s vremenom postajali sve manji, do nekih četiri-pet učenika po razredu, spojenih sada u jednu učionicu, upravo kao za vrijeme Drugog svjetskog rata, u nekoj pripizdini, nekoj partizanskoj školi, samo što imamo e-imenik i projektor uz sveprisutni Facebook i Google…
Ta je jeziva polagana promjena bila uočljiva, mogla se je osjetiti, no nikako se nije mogao naći način da se to riješi, naime, ta je depopulacija, ta “bijela kuga” kako su je nekada zvali, u gradovima još bila kako tako nevidljiva, iako se znalo da se smanjuje broj učenika u razredima osnovne škole, no ovdje, u epicentru, to je bila stvarnost koja se nije mogla izbjeći i koja je predstavljala golu istinu: ovdje uskoro neće ostati nitko.

Nema komentara :

Objavi komentar