Tko zna kada i otkuda se dotepla ona masa ljudi, žena, djece i stoke i navalila u malo seoce podno pitomih brežuljaka. Navikli, očito, na takve stvari jer je cijeli njihov život bio jedan veliki put, raširiše se po državnom zemljištu, razapeše šatore i nastambe i pregledavši okolicu i položaj mjesta, odlučiše ovdje pustiti korijenje. Istina ne baš preduboko, ali neka drži. Jer u davna su vremena znali puhati jako gadni vjetrovi koji bi te zarobili u svoj kovitlac i ubrzo ispljunuli, ali tko zna gdje. Masa ovih došljaka nosila je časno plemensko ime Tupeša.
Obiteljsko stablo ovoga plemena bilo je ogromno, s mnoštvom grana i grančica, lišća i prilično grube kore. Bili su tu znani i neznani preci, djede i pradjede, bake i prabake, tetke, stričevi, ujne, svekrve i snahe, djeca i unuci. Sva se ta masa Tupeša kroz stotinu godina prilično osula bez obzira na njihova nastojanja da budu što plodniji kako svijetu ne bi uskratili svoje potomke. Baštineći sve dobrobiti napredne civilizacije, Tupeše su se do dvadesetog stoljeća već osjećali kao relevantni građani. Nije lako uspjeti, a još je teže ostati tamo gdje si dospio. Tako je od stabla s početka priče ostalo tek nekoliko zdravih grana, dok su se ostale iz raznih razloga polagano sušile. Naravno da su bračne veze između rodbine pridonijele tom pomoru potomstva, ali u toj plemenskoj zajednici bile su na cijeni. Naime, nikako ne bi bilo dobro da u nju prodre, ne daj bože, neki strani element. I tako, što je bila veća želja za očuvanjem plemena, to je bio učestaliji pomor dojenčadi iz brakova bliskih rođaka.
Svi Tupeše imali su čvrstu volju za uspjeti pod svaku cijenu, ali u tom žaru najdalje je otišao, do tada relativno samozatajni Pavo, koji ih je uspio uvjeriti u svoju ulogu predvodnika plemena, blagoslovljenu od samoga Boga, iako u njega nije previše vjerovao. Budući da im je trebao vođa, a duhovno lijeni, brzo su ga prihvatili uz nezadovoljno gunđanje rijetkih protivnika, uglavnom onih iz daljih plemenskih ogranaka. I tako, pod teškim povijesnim okolnostima ratova, pobuna i migracija Tupeše zauzeše veliki dio prostora gdje je završila njihova seoba.. I ne samo to. U tom novom zavičaju uvedoše svoju dominantnu vladavinu nad starosjediocima koji su, vidjevši brojčano nadmoćniju i beskrupulozniju masu ljudi, šutke prihvatili njihovu dominaciju u svim segmentima života. I tu je zaista kvantiteta pobijedila kvalitetu.
***
Pavo Tupeša blistao je od ponosa na samoga sebe i u maniri kralja vladao velikim dijelom svoje šire i uže obitelji. Najbliži članovi, žena i djeca uživali su sve povlastice novoga položaja dok su ostali morali zatomiti svoje želje i postupati po njegovim željama, ako su htjeli ostvariti neki svoj cilj. Tako je Pavo zadužio mnoge članove svoga klana koji su imali razloga da ga slušaju bez pogovora jer je svaki od njih ponešto dugovao poglavaru svih Tupeša, a dugovi su se trebali vraćati kakvim god smo vezama vezani. Tu dolazi najčešće do izražaja narodna izreka koju su imućniji Tupeše voljeli ponavljati: ako smo braća, kese nam nisu sestre.
Hijerarhija klana strogo se poštivala jer iz nje je proizlazila snaga njihove zajednice. Reklo bi se da njihovom ustroju najbolje odgovara sintagma mentalitet krda. Tu Pavo nije imao milosti. Zato je svaki posao, svaku investiciju, ženidbu ili putovanje on osobno odobravao ili zabranjivao, nadgledao i kontrolirao kao da se baš on razumije u sve što Tupeše hoće od života. Naravno da je kod mnogih rođaka bio iznimno popularan i poželjan gost. Bili su to oni koji su po nekim, samo njemu znanim kriterijima, dobivali više njegove pozornosti, utjecaja, pomoći pa i novca.
Kod drugih je pak, uz strah, izazivao pritajeni bijes jer ukoliko svoja ponašanja nisu uskladili s njegovim uputama, nisu postizali željene ciljeve jer ih on nije podržavao, dapače, čak bi ih ometao u najelementarnijim poslovima. I tako je nekada kompaktna i složna bratija Tupeša podijeljena na one za i one protiv Pave.
Kako su Pavini puleni zauzeli sve dobre poslovne prilike, obitelj se naglo obogatila i raširila krila preko čitavog područja. Nisi mogao proći cestom ili putem da ne naletiš na ime Tupeša. Starosjedioci su se odavno povukli iz takvog okruženja, odlučivši se držati svojih starih navada: polje, štala, molitva. I tako u krug. Tupešama je to u najmanju ruku bilo smiješno iako bi se među njima našlo dosta onih kojima bi bolje pristajao rad u štali ili polju nego na mjestima kojima ih je svemoćni Pavo nagradio za poslušnost.
Pavo Tupeša, pater familias, kako je čuo da se zovu ljudi slični njemu, iako nije znao što to znači, bio je na početku treće životne dobi. Iako je većinu života proveo u siromaštvu, prilika koju je uhvatio kako bi se obogatio, donijela mu je ne samo novac već i ono što s novcem pleše u istom kolu, moć. Njegova pojava, sama po sebi, kod protivnika bi izazivala strah; visokog čvrstog stasa i lukavog, okrutnog pogleda govorio bi i bez riječi čuvaj me se! Na povećoj glavi čekinjaste kose isticale su se stršeće uši. Oči su bile premale za tu glavu i gotovo se gubile jer bi pogled privukle napadno debele, kao otečene, usne. Isturena brada sjajila se kao da je trenutak ranije izjeo porciju janjetine. Što mu inače nije bilo strano.
Njegova bolja polovica Bojana, zvana Boja, uz muža takve osobnosti pala je ne u drugi, nego u deseti plan. Jer Pavi je uvijek bilo važnije nešto drugo, a ne vlastita supruga. A najvažniji je bio on sam sebi. Ali kada je trebalo podijeliti rizik neke, uzgred, nečasne rabote, onda je računao na ženinu diskreciju i pomoć. Boja se umorila od života izrodivši četvero djece, ali je napokon dočekala trenutke o kojima je oduvijek sanjala; da ima novaca i lagodan život bez straha. Za ostvarenje toga sna bila je zahvalna Pavi pa kada je ponekad trebalo istrpjeti njegovu prijeku i nasilničku prirodu, ona je pognula glavu i istrpjela. Naravno, nikada to ne bi nikomu priznala.
Teodor je bio prvo dijete Pave i Boje Tupeše. Prvi od njih četvero, zauzimao je položaj sličan onomu koji je zauzeo njegov otac u hijerarhiji obitelji Tupeša. Egocentrik željan moći, grubijan i nasilnik. Izgledom ipak nešto privlačniji od oca, baštinio je majčinu izvanjsku privlačnost kojom je uspješno, bar na kratko, prikrivao svoju grubu i sirovu prirodu. Ako je po tradiciji nasljeđivao oca, valjda je i trebao biti sličan njemu. I bio je. Potući se nakon pijane noći, juriti cestama bez ograničenja, uznemirivati građane vikom i opskurnim pjesmama u kasno doba noći. Za njega su to bili samo mali prijestupi. Za veće, s obilježjima kriminalnih djela, koji su već skliznuli s ruba zakona, uglavnom se svojim utjecajem pobrinuo tata. Teo se ženio nekoliko puta i proširio pleme Tupeša za tri sina i dvije kćeri od tri žene.
Drugi sin Vojo i sam se osjećao drugotnim u poretku moći Pavine djece. Ograničenih intelektualnih obzora, ali velikih društvenih apetita, htio se probiti na što više mjesto u Tupešinoj hijerarhiji. Otac nije imao povjerenja u njegove planove i ideje pa mu je dao prilično prozaičnu ulogu obiteljskog ekonoma: brinuo se za materijalne potrebe obitelji, naručivao, donosio, kupovao i prodavao i raspodjeljivao stvari. Bar je znao zbrajati, a još više oduzimati. Frustriran tom marginalnom ulogom bio je čest gost kafića i gostionica gdje je upoznao buduću suprugu, tada konobaricu. Znajući iz koje obitelji potječe, ona je učinila sve što je bilo potrebno kako bi i ona postala dio te moćne klike. I postala je Mirjana Tupeša! Jedino što se ne može osporiti ovoj djevojci je nesvakidašnja ljepota: pravilne crte lica, krupne oči i lijepo oblikovana usta, a najviše divljenja izazivala je gusta crvena kosa koja se spuštala do polovine leđa. Ponosan na tu ljepotu za koju nije bio zaslužan, Vojo je držao Mirjanu na dlanu. Govorkalo se da ju je kupao u mlijeku kako bi joj koža bila još mekša. Blizance dječake rodila je nekoliko mjeseci nakon raskošnog vjenčanja koje su pohodili Pavini poslovni suradnici i dužnici, uglavnom novi tajkuni i bogato darivali mladence.
Kao što obično biva, kćeri su očeve ljubimice pa je tako i Marta bila ljubimica svoga oca Pave. Kad se rodila, starija su je braća prozvala Sekom, a kada se nakon dvije godine rodio najmlađi Tupeša, istom je logikom on postao Braco.
Dakle, Marta ili Seka ostala je jedino žensko dijete u Tupeša. To joj je odmah priskrbilo status mezimice, posebno očeve, koji nije štedio novca da joj ispuni sve želje. Iako nije bila intelektualni tip, završila je gimnaziju i promijenila nekoliko fakulteta bez većeg uspjeha. Shvatila je da joj jedino udaja za nekoga sličnog njezinom ocu, može osigurati otprilike isti životni standard pa je bila vrlo otvorena za ponude. Nakon dugog biranja, našla je odabranika: tatinog poslovnog partnera srednje generacije, povratnika iz inozemstva Nikšu Batinu.
Ženiku je sve u vezi s obitelji Tupeša bilo vrlo jasno pa je od početka njegovo zajedništvo s njima bilo na krhkim nogama. Nikša je svojim ponašanjem morao zadovoljiti ne samo suprugu, nego mu se činilo da je oženjen čitavom obitelji Tupeša i svi su ga podozrivo promatrali kada bi Seka bila neraspoložena. Otac i braća s prijetnjom, a majka s prijekorom u pogledu. Nemogući pritisak udaljio je supružnike i brak je potrajao kratko, ali je još povećao brojnost Tupeša za jednog muškog člana, Sekinog sina. Iako se u njihovoj kući vjera nije dovodila u pitanje, sam je otac Pavo inicirao razvod kćerina braka ne želeći da ona trpi išta što joj ne odgovara. Mlada i atraktivna, naći će drugoga! Pavo uopće nije dvojio.
Najmlađi se sin rodio Tupešama kad su već mislili da je stvaranje potomstva iza njih. Boja je to tumačila kao Božji dar pa je svome najmlađem sinu dala i prigodno ime – Božidar. Kao što je Seka bila tatina ljubimica, tako je Božidar ili kraće Božo, a u kući Braco, bio majčin ljubimac. Od problema koji su se nizali u školi, pubertetu i adolescenciji kad je stjecao i prijatelje i neprijatelje, majka ga je nastojala poštedjeti, da bi joj se onda srušio svijet kada je mladić obznanio svoju seksualnu orijentaciju prema muškoj populaciji.
No majka je uvijek majka, kakva god joj bila djeca pa je tako i Boja skrila bol i razočaranje duboko u srcu jer je svoje dijete bezuvjetno voljela. Iako je mislila da je njegov odabir svjestan izraz pobune protiv očevog autoriteta, branila ga je ne samo od zlurade okoline već i od same obitelji, braće i oca, koji su ga gledali prezrivo, poput izroda i crne ovce obitelji, kako su ga i zvali. Nije se nikako uklopio u njihovu zajednicu, njihova pijančevanja i tuče. Čak su posumnjali u to da je njihov, optužujući majku da je donijela u kuću kukavičje jaje. No te su primitivne insinuacije samo još više približile Boju k sinu, a dvojicu starijih sinova gledala je s podozrenjem shvativši da im više ne može vjerovati.
Božina je vanjština bila krhka i gracilna kao da zaista ne pripada Tupešinom plemenu. Njegov je izgled svojevremeno bio i povodom za zlurade tračeve. Konačno je okolina dočekala da i Tupeše dobiju što su zaslužili. Jer sjećanje dugo traje ako si bio povrijeđen, a Tupeše su znali vrijeđati. Na jednoj protestnoj povorci s duginom zastavom, Pavini su sinovi gađali ljude jajima. A sada i oni mogu razviti duginu zastavu, bio je komentar okoline. Taj oblik kozmičke pravde verificirali bi sintagmom ima Boga, što je značilo da Mu prepuštaju neka se On osobno, umjesto njih, pobrine da pravda bude zadovoljena i kazni one koji su pogriješili.
Mala sredina uvijek čeka dnevne senzacije kojima bi nahranila znatiželju pa im je ovo saznanje o Božidaru potvrdilo da i moćni imaju slabu kariku. No i kad je tako, ne treba se zamjerati moćnom Pavi jer tko zna kada će zatrebati njegovu pomoć. I tako, u strahu od moćnih Tupeša, okolina je sud i kaznu prepustila Svevišnjem.
Šutnja se nije odnosila samo na Božidarov slučaj. Daleko od toga. Ona je bila sveprisutna i svakodnevna kad god se radilo o Tupešama i njihovom poslovnom ili društvenom životu. I kada bi nešto znali i vidjeli, ljudi bi okretali glave pozivajući se na mudru izreku da je bolje biti u miru nego u pravu. Ako ste bili u sukobu s Tupešama, izreka je bila više nego istinita.
Izreka možeš kako hoćeš, ali ne dokle hoćeš, bila je svojevrsna mantra onima koji nisu bili u Tupešinom klanu i onima koji su im se zamjerili. Neprijatelji su bili uglavnom prikriveni, čekajući trenutak da lav zaspe pa da ga zaskoče. To se i dogodilo kada je Pavo na svojim izletima s drugim ženama osjetio izvjesnu nemoć koju niti jedan muškarac ne priznaje rado. Zaključio je da mu treba dodatni poticaj pa ga je pretjerana konzumacija dovela na rub s kojeg je lako skliznuo u ponor. Naime, Pavo je Tupeša sve iznenadio svojom smrću, a ponajviše svoju obitelj. Eto, još jučer velik, jak i moćan, ali nema izuzetka kod više sile. Iznenadna smrt glave obitelji ostavila ih je sve u šoku. Rekli bi ljudi da su se baš obezglavili.
Na ukopu stvari su još kako-tako funkcionirale. Došla je masa ljudi s različitim motivima. Neki ožalošćeni, neki samo tužni jer u tuđem prepoznaju i svoj kraj, ali bogme i oni koji bi radije slavili nego molili za Pavinu dušu. Zlurado su se smijuckali: žene šapćući i pogledavajući u pravcu ožalošćenih, trudeći se zapamtiti tko je i koliko plakao, da bi to kasnije na kavi podijelile s onima koji nisu mogli doći na Pavin ispraćaj koji je slovio kao događaj mjeseca. Muški će u grupicama svoj dio komentara odraditi u obližnjoj gostionici, spominjući žene zbog kojih se Pavo kljukao poticajnim tableticama.
***
I tako mlada generacija ostade sama. Jedino ih je vezala majčina pojava koja je poput duha lutala ogromnim zdanjem na elitnoj lokaciji, gdje su svi stanovali. Je li žalovala ili se radovala, tko zna? Ali u rezidenciju se uvukao nemir i razdor. Na stepeništu bi se mrko pogledavali, prigovarali jedni drugima, ali ipak su dolazili k majci na ručak. Činilo se kao da je baš ona prva prevladala ovu tragediju i odjednom osjetila onu moć koju je zasigurno imao njezin suprug dok je bio živ. Taj joj se osjećaj svidio pogotovo nakon brze ostavinske rasprave kad je njezina moć i potvrđena dobivenim nasljedstvom. Naime, koliko god Pavo bio tiranin i nije poštivao svoju suprugu za života, ipak ju je imenovao nasljednicom većine nekretnina i stečenog bogatstva. Svi nasljednici bili su više nego iznenađeni podjelom imovine. Djeca su dobila stanove u kojima su ionako već stanovali, dok se novac iz banke dijelio na sve njih. Ali sva je ostala nepokretna i pokretna imovina prešla u udovičine ruke. Očito je Pavo znao mnogo više o svojoj djeci nego što je pokazivao.
No i majka je iznenadila svojom odlukom da većinu ostavštine prepusti najmlađem sinu Božidaru. Odvjetnička kancelarija, koja je bila izvršitelj oporuke, nikada nije doživjela ovakav prizor: okupljeni članovi obitelji odjednom su počeli vikati svi u jedan glas, svatko protiv svakoga, prijetiti, vrijeđati i skakati preko stola, dok je ženski dio obitelji plakao. U bojazni da razina standarda na koji su do sada navikli ne opadne, nisu se složili s onim što su čuli od odvjetnika. Međutim, budući da su svi dobili potrebni dio, nije bilo temelja za žalbe.
Majčinu odluku da dio svog nasljeđa prenese na Božidara, tumačili su kao ustupak zbog toga jer je jedini završio visoku školu i znat će upravljati svim tim poslovima. Što nije bilo daleko od istine. Ali dobit od toga neće dijeliti s braćom, što ih je dotuklo. Znači, morat će raditi i oni, ali nisu baš znali što i kako. Provodeći život u očevoj sjeni nikada nisu vodili brigu o poslovanju. Jedino je Vojo nešto znao o trgovanju jer se bavio nabavkama za obitelj. I tako su za Pavine potomke stigla nova pravila ponašanja i življenja.
Pavina smrt dovela je do kraha njegova klana, a sve je završilo jednim razvodom, ali i jednom obnovom braka. Dok su Teova djeca živjela sa svojim majkama, a on plaćao pet alimentacija, bilo je dobro. No sada su novčana sredstva bila oskudnija i uplate sve neredovitije. Zato je uskoro Teo završio na sudu gde je morao priznati kako nema dovoljno primanja za sve alimentacije u visokim iznosima koji su bili određeni nekada kad novca nije manjkalo. Slučaj je prebačen sa suda na socijalnu službu koja će donijeti odluku u korist djece. To je bila kap preko razine Teove tolerancije i on se poput slabića odmah predao alkoholu. Kući bi dolazio napola svjestan, smrdeći na alkohol i dim cigareta.
Vojo je bio najrealniji od braće. Navikao je raditi i tek sada je bio zahvalan ocu na prilici koju mu je pružio za života da bar nauči osnove poslovanja. A Vojo je to i usavršio, mada je na početku zamjerao ocu što je baš njega opteretio vođenjem obiteljskog ekonomata. Sad je to nastavio raditi samo u manjem obimu jer za njih je došlo doba štednje. Osim toga, dobio je i posao poslovođe u velikom trgovačkom centru gdje je trebala hitna zamjena. Presudilo je njegovo iskustvo i sada se osjećao sigurnim.
Jedini mu je problem bila Mirjana koja je nakon ovih događaja shvatila da se prevarila u odabiru supruga te u zahtjevu za razvod navela neslaganje karaktera kao glavni razlog za razvod. Iako je brak bio relativno skladan, Vojo nije tugovao. Nije bilo vremena jer je radio dva posla. Za blizance koje je Mirjana odvela plaćao je alimentaciju. Njegov se život sveo na rad i balansiranje između dva posla te spavanje. Ali u sebi se po prvi put osjećao normalnim što mu se, začudo, svidjelo.
Dok se Vojo razvodio od Mirjane, njegova sestra je doživjela suprotno iskustvo. Naime, prateći članke o padu Tupeša, kojih su bili krcati tabloidi, Nikša Batina, bivši Martin suprug, odlučio je posjetiti bivšu suprugu s kojom je imao dječaka. Uostalom, njemu je Pavo bio prijatelj. Kako je Pavo umro dok je Nikša bio u inozemstvu, vijest je čuo tek naknadno, vrativši se u domovinu. Požurio je u svoju bivšu svojtu i pokucao na Martina vrata da joj izrazi sućut. Kada ga je ugledala, kao da između njih nisu bile godine razdvojenosti, bacila mu se u zagrljaj što on nije mogao ignorirati. Kako god bilo, tu je bio i sin koji je radosno pohitao u očevo naručje s dječjim pitanjem što si mi kupio, kao da je ovaj prije par trenutaka otišao od kuće. Dijete je bilo sretno, a i Marta je osjetila potrebu za zaštitom, sad kad oca više nije bilo. Nikša je preuzeo tu očinsku ulogu na koju je ona navikla i bez koje se osjećala ranjivom. Ipak, bila je mlada i poželjna i on odluči obnoviti njihov brak. Uostalom, nije ju uzeo zbog novca, nego zbog mladosti i privlačnosti koja je vremenom prešla u ljubav.
Velike promjene u obitelji najmanje su pogodile majku Bojanu i Božidara. Baš suprotno!! Boja je preuzela mjesto u obitelji koje joj i pripada pojačano moći novca. Iako ga nije željela pod svaku cijenu, bilo joj je drago kad je čula Pavinu odluku i u njoj prepoznala povjerenje koje joj vladar obitelji nije iskazivao za života. Sada se osjetila dovoljno jakom da aktivno sudjeluje u donošenju velikih obiteljskih odluka, a saveznika i realizatora pronašla u svom najmlađem sinu.
Božidar je bio jedini akademski obrazovan Tupeša, što mu je priskrbilo majčino povjerenje kod donošenja odluke da baš njemu prepusti veliki dio svog nasljedstva. On je to ozbiljno shvatio i ubrzo otvorio odvjetnički ured i brinuo za brojne obiteljske nekretnine. Po nagovoru majke, neke je i prodao. Majka, inače vjernica, dala je taj novac za potrebe župe, a Božo, sukladno svojim uvjerenjima često je bio pokrovitelj raznim humanitarnim manifestacijama. Iako su se njihovi svjetonazori itekako razlikovali, majka nije zadirala u sinovu intimu. Ali i Božo nije dovodio partnere kući, već je ono malo slobodnog vremena koje je imao nakon posla u odvjetničkom uredu i oko majčinih nekretnina, provodio s partnerom u svom malom stanu na drugom kraju grada, daleko od obitelji.
Sredina je odahnula, nahranjena tuđom nevoljom i sad se moglo dalje, do sljedeće. Kažu ljudi da jednom ne svane dok drugom ne smrkne. I to se pokazalo točnim. Lakše se poslovalo i živjelo, a što se tiče Tupešovih, narodna izreka da svakog čuda za tri dana, zaista je istina. Jer već za nekoliko mjeseci obitelj Tupeša postala je prošlost. A sumještani su čekali nove događaje i nove aktere s kojima će nahraniti svoju zluradost i znatiželju, misleći da je upravo ovakav rasplet bio volja više sile.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.