nedjelja, 21. listopada 2018.

Zoran Hercigonja | Patrik Weis: Le Nouvel État


POGOVOR

Ova zbirka pjesama, zavrjeđuje jedan poseban tretman. Anarhističko brutalna iskrenost o predrasudama i strahovima koji globalno zamagljuju svijet i čine ga pekmezasto odsutnim u uočavanju istina. Rijetko tko može razumjeti tako jetke i suvisle misli poput ovih ispjevanih u duhu četiri apokaliptične šetnje kroz ono što je ostalo od gradova: urbanog i humanoidnog. Riječi moderno stilizirane poezije koja asocijativno povezuje gole istine s apsurdom započinje  jetkim naslovima ciklusa koji skrivaju ironiju kratkih epitafa opće mizoginije i urbane nesnošljivosti. Toliko toga bismo željeli reći, ali šutimo pred očitim. Tjera nas se da prihvaćamo nešto što mrzimo iz dna duše ili jednostavno ne možemo prihvatiti jer nas se ne tiče, ali smiješak koji najčešće krije perfidnost ubilačkog očnjaka želi na lijep i sladunjav način zamagliti istinu. Očnjaci su uvijek isti; bili oni u znaku smiješka ili prijetnje.



I. (ciklus SKLADBA ZA POHLEPNE)
isus nije umro zbog mene
meni njegova smrt ne treba
počinio je samoubojstvo
I doista Isus nije umro zbog pojedinca; pojedinac nije  mogao znati da će se uopće roditi i biti ovdje gdje sada jest na raskršću „istina“; što me se tiče njegova smrt i mnoštvo drugih apsurada kojima me urbano  i „pitomo“ društvo tovi? Logički je zaključak zdrave logike koju ironično propituje sadržaj pjesama. Najinteresantnije je što pjesme uopće nemaju naslova. Pobrojane su nizom postaja nad kojima jahači apokalipse pjevaju molitve najintimnijih vrtloga svoje prošlosti. Poziva li se tu na bunt? Apsolutno ne! Ovo je apokalipsa nerazrušenih gradova gdje propadamo iznutra u dekadentno ne - fizičkoj formi.

III. (ciklus SKLADBA ZA POHLEPNE)
dječaku su iskopali oko
djevojčici su iskopali oči
je li to proces
događaj
trenutak
mizoginija
nasilje
nesvjesno
jebem vam mater
o čemu vi razmišljate
...pitanje je onih principijelnih i utovljenih orangutana što sjede na propaloj muškosti i diktiraju. Što se to dešava u krošnji majmunskog stabla? Zar opet neka nerazjašnjena dilema? Pjev prvog ciklus i jahača apokalipse, usmjeren je na propitivanje  smislenosti svega što je čovjek stvorio i pripremio za nadolazeće. Je li uopće bitno da prihvatim sve ono čemu su me učili, što su mi pokušali usaditi.? Postoji li ovaj urbani svijet zbog mene ili onih koji ga su takvim stvorili, pitanje je kojim problematizira prvi jahač referirajući se na strahove  među nama. Često se čini kako su nam drugi (pod time se misli isprogramirani  dronovi koji nalikuju ljudima) predodredili principe, pravila i uloge prije nego smo došli na svijet. I sam jahač kaže:

XIV. (ciklus SKLADBA ZA POHLEPNE)
ontološki te mrzim
prezirem sve tvoje
ravnodušan sam prema smrti tvoje djece
ne želim svijet u kojem me se osuđuje
želim osuđivati takve kao što si ti
Pitanje je postoji li mogućnost da živim po „svojem“ izvan svih tih naučenih  obzirnosti i „brige“ za drugima. Je li tim „drugima“ što se pretvaraju, doista stalo do tuđe sreće ili nesreće?  Glume li oni naučenu dronovsku obzirnost ili su doista takvi: „naopako“ obzirni.
Ono što permanentno postoji u još uvijek nerazrušenim gradovima su nametnute uloge. 
I
II.(ciklus GENOCID ZAVAĐENIH)
pošten čovjek
ne zove se nijemac
niti francuz
niti englez
jel' vam sada jasno
da vas nikako ne volim
Predviđanje apokaliptičkog  razdoblja postnihilističke kulture ne odnosi se na razrušene gradove, već na ignoranciju apsurdnosti koja stenje pod teretom onih koji dolaze prihvatiti i igrati svoje male zagušljive uloge poput programiranih dronova.

VI. (ciklus GENOCID ZAVAĐENIH)
ubijam kokoš
razbijam jaje
pravim jastuk
jaknu
pečenku
priželjkujem da umrem
prežderao sam se
Kao što drugi jahač apokalipse na svojim postajama difuznog metonimijskog sklopa kaže: „priželjkujem da umrem“ jer sve što radim, radim bez svrhe u ponavljajućoj petlji opetovanih iskustava: ubijam kokoš; razbijam jaje; pravim jastuk. Jednostavnim, ali butnovnim i naočigled  neugodnim riječima autor želi izazvati upravo tu neugodnost priznavanja istine. Svi mi lažemo samima sebi koliko je ovo mjesto bajno i krasno, ali zemaljska kugla je maćeha, pomajka s pomanjkanjem brige za „kukavičje“ jaje. To je lijepo rečeno pjesmom pod brojem X. u ciklusu GENOCID ZAVAĐENIH.

X. (ciklus GENOCID ZAVAĐENIH)
Ništavilo ništa ne skriva
Svaki ciklus pjesama  popraćen je psovkama, ali psovkama koje ne vrijeđaju; koje pojačavaju dojam neugodnosti. Zapravo autor želi nekako suptilno navoditi na pogrešne zaključke kojima testira strpljivost i podnošljivost čitateljeve pažnje. Cijela zbirka poezije  zavojito je zavedena u  neugodnost. Teško je čitati riječi  kojima se direktno iznosi jasna poruka bez zaobilaznica. Navikli smo uljepšavati i poljepšavati jer su nas tako učili. Ignorirati  bol, strah, sve ono loše i lagati sebi samima pa i na vlastitu štetu ulazi pod zajednički nazivnik: tako nas programiraju po dolasku na svijet.

VI. (ciklus  ČAJANKA MRTVE DJECE)
da sunce prestane sjat
definitivno te više ne bi volio
bolio bi me kurac za tebe
To je jasno rečeno u prva dva stiha pjesme VI. ciklusa ČAJANKA MRTVE DJECE. Da nema poljepšavanja i izvrtanja očitog i istinitog stvarajući neku „posiljenu“ i izvrnutu logiku stvari, definitivno mi ne bi stalo ni do čega jer znam da ovaj svijet nije ugodno mjesto niti dobronamjerno u više pogleda i dimenzija. Uče nas lagati samima sebi kako bismo lakše podnosili  ovo barbarstvo u kojem živimo.
Autor ima jedan vrlo direktan stil pisanja koji publika ne očekuje. Neugodno je čitati grube riječi koje još pritom propitkuju istinu.

XIII. (ciklus  ČAJANKA MRTVE DJECE)
čujte i počujte
lišajevi ljudski
nije to za vas
i niste vi jedni od nadarenih
prestanite srati tamo gdje jedete
Nije ni čudo da autor ljude naziva lišajevima. Jasno je dato do znanja da „prestanite srati tamo gdje jedete“; drugim riječima optimistično laganje i preuveličavanje te ignorancija istine i stvarne opasnosti rezultat je urbane patnje. Ignorancija istine nije nimalo  bezvezna ili nepotrebna. Istina je bolno iskustvo kojeg ne treba ignorirati.
Iz ciklusa u ciklus, pojačavaju se tenzije jedne te iste prevladavajuće misli: izvor sve patnje opaka je laž kojom obmanjujemo sami sebe igrajući sladunjave uloge u  još sladunjavijoj zbilji koju smo stvorili kako kaže i sam autor:

III. (ciklus  ESHATOLOŠKE KARIKATURE)
sve ono lijepo i oku ugodno
što li ja imam s tim
I u  nastavku proklinjanje i kukanje:

III. (ciklus  ESHATOLOŠKE KARIKATURE)
Bože tko mi smjesti
da budem sporedna uloga
u ovoj slabo posjećenoj predstavi
Svijet kao krhka kulisa, ne daje dovoljno jak oslonac za sreću.  Posljednji ciklus navodi na zaključak da su epitafi  posljednjeg jahača apokalipse posvećeni silovitom „općenju“ s Bogom Stvoriteljem. Posljednji jahač pita se je li čovjek doista stvoren na sliku Božju ili je bilo obrnuto? Je li nas Bog naučio toj kolektivnoj rezignaciji i svim tim „lažima“ kojima obmanjujemo istine ili smo to mi naučili samog  Boga Stvoritelja.

IX. (ciklus  ESHATOLOŠKE KARIKATURE)
što ako je Bog jedan od nas
briše li guzicu
šmrka li nos
ako je Bog jedan od nas
onda mu zavidim
jer on gubitke zasigurno ne trpi
U posljednjem stihu IX. pjesme izražena je nada u boljeg čovjeka, postnihilističkog stvora koji negacijom odbacuje banalno i naivno vjerovanje da je ovaj svijet prijateljsko mjesto naočigled činjenicama kako urbana stvarnost guta programirane dronove prisiljene prihvatiti svoju ulogu bezumnog optimiste na tragu vlastitog uništenja bogobojaznim lažima i iskrivljavanjem istine.
Zbirka završava ambivalentnim i rezignirajućim tonom.

XIII. (ciklus  ESHATOLOŠKE KARIKATURE)
dragi moj Bogek
pustimo budale
dođi da se zagrlimo
i utonemo u san
pederi smo
Drugim riječima: pustimo svijet da vjeruje što hoće; mi smo za njih degenerične i toksične spodobe željne uništenja laži i obmana. Pustimo ljude da žive svoje dronovske živote i utonimo u san vlastite gorke istine.

Zoran Hercigonja, urednik časopisa za poeziju Sapphoart.

Nema komentara :

Objavi komentar