utorak, 9. listopada 2018.

Zoran Hercigonja | Postoji nešto posebno, neka sila koja me potiče na uzastopno izražavanje



Razgovor pripremila i vodila: Denis Kožljan
Imala sam sreću i čast, da sam pišući na nekoliko književnih portala, upoznala lik i djelo, mladog varaždinskog, multimedijalnog umjetnika, Zorana Hercigonje.
Za početak, možete li  nam se i osobno predstaviti?
Volim uvijek na početku istaknuti da sam po zvanju magistar edukacije informatike jer je upravo to područje  dosta oprečno  s  mojim umjetničkim radom.  Kao samouk umjetnik započeo sam vrlo rano. No bilo je trenutaka  stagnacije, odlaganja kista, ali i trenutaka enormne snage koju sam uspješno pretočio u  lik i djelo.  U svijetu likovnih umjetnosti po prvi puta sam se  pojavio  s prvom samostalnom izložbom mješovitih radova s nepunih devetnaest godina u prostorima Elektrostrojarske škole Varaždin. To je bila prva izložba koja me na neki način odredila u daljnjem likovnom opusu. Dalje sam potražio neke savjete u završenom tečaju kod profesora akademskog slikara Živka Skuhala, a  u stvaralaštvu me usmjerila i docentica mr. art Kristina Horvat-Blažinović. Član sam lokalne likovne udruge „Kula Kneginec“  i djelujem u sklopu likovnih kolonija i skupnih izložbi. Također član sam i online galerije Ludvig dizajn u Zagrebu na kojoj izlažem paletu svojih radova i naravno sudjelujem u sklopu skupnih izložbi likovnih radova kroz godinu.  Nedavno sam pokrenuo i reviju za likovne umjetnosti gdje se objavljuju eseji, osvrti, kritički prikazi održanih izložbi u zemlji i svijetu. Moj likovni opus proteže se između akrila i ulja, a posljednjih godina intenzivno eksperimentiram s mogućnostima lakova za metal. Oni su mi dosad najdraži materijal, jer odišu vječnim tonom gustih nanosa boja. Sve što je vječno i stalno, nekako me sve više privlači. U književnom svijetu, objavljujem pjesme, kratke priče, pripovijetke na portalima i web časopisima. Autor sam nekoliko tiskanih zbirki poezije, kratkih priča i tri romana. Bavim se i uredničkom djelatnosti kao urednik časopisa za poeziju Sapphoart. Kao umjetnik amater, ne volim se previše isticati; smatram da to  dosta degradativno utječe na moju stvaralačku melodioznost. Više volim biti „nenametljiv“ umjetnik kojeg će prepoznati oni koje me budu htjeli prepoznati. Smatram prije svega da je u današnje vrijeme publicitet kratkog vijeka; ljudi te brzo zaborave kada ispucaš sve svoje adute. No, povremena kratka pojavljivanja pobuđuju pažnju i održavaju me na površini ljudske svijesti, Držim se načela kojeg je jednom priliko izrekao veliki skladatelj Gustav Mahler: „Onaj tko me bude tražio, znat' će tko sam; drugi to ne trebaju znati.“
Zorane, Vi ste relativno mlad čovjek, no za razliku od većine svojih vršnjaka, vrlo edukativan, nadobudan, strahovite želje za daljnjim usavršavanjem i stjecanjem novih znanja.
Odakle crpite snagu i entuzijazam? Postoji li netko ili nešto posebno zbog čega ne mirujete već svaki svoj dan ispunjavate novim i sadržajnijim dimenzijama?
Prije bih rekao: "Postoji nešto posebno, neka sila koja me potiče na uzastopno izražavanje."  To je čudan osjećaj, poput osjećaja gubitka. Strah pred gubitkom tjera te da nešto poduzmeš. Upravo zbog toga nadilaze me trenuci u kojima jednostavno imam puno toga za reći, samo je potrebno odabrati sredstvo kako bi to nešto, našlo put u dimenziju trodimenzionalnog svijeta. Neki dio mene koji ne mogu obuzdati, želi živjeti izvan mene. Taj supstrat mene je glavni okidač za stvaranje i djelovanje. Ne, nije to narcisoidno nametanje sebe svijetu, to je više neki strah pred nestajanjem, strah pred globalnim mehanizmima zatajivanja. Uvijek razmišljam ovako:"Trebam ostaviti svoj trag u svijetu; trebam ispisati svoju insigniju, znamen svoga bitka, svoga ja. Da, zaključiti ćete da je izvor mojeg stvaralaštva i entuzijazma uvjetovan  negativnim impulsem. Moram se s time složiti. Na žalost baš ispada da me negativan impuls tjera da radim, objavljujem, slikam, pišem, prezentiram sebe. To je poput neke potrebe iz nedostatka, kako bi rekao Schoppenhauer.
Slobodno ćemo konstatirati kako ste multimedijalni talent u usponu, budući se neprestano okušavate na nekim drugačijim poljima i sadržajima kako književnosti tako i grafičkog dizajna pa i likovne umjetnosti.
Možete li nas bolje upoznati o kojim se konkretno projektima radi i zbog kojih ste redovito nagrađivani?
Projekt u koji se upuštam jest intenzivirano povezivanje  likovnog i literarnog stvaralaštva i pokušaj usklađivanja. Naime moj likovni i literarni opus su u suštini jedno jer proizlaze iz iste esencije stvaralačkog duha. No, opet su tako različiti. Iako postoji barem  prividna korespondencija između njih, nastojim  stvoriti što veću i jaču dosljednost u literarnom i likovnom radu. Naravno, stvaralaštvo je neumoljiv  posao koji nikada ne prestaje i kao takav zahtijeva predanost i lojalnost. Odabrati jedno od dvije umjetnosti je kao prepoloviti dušu -  nemoguće. Upravo zato tražim most između ta dva  neizmjerna bogatstva.
Budući sam i sama književnica, donekle i slikarica, zaintrigirao me Vaš književni izričaj koji je vrlo specifičan, drugačiji i jednostavno mami.
Pa, kažite nam nešto detaljnije, što pišete, koji su motivi u toj domeni Vašeg rada. Pišete li i na dijalektu ili samo standard? Navedite nam neke naslove zbog kojih se raspoznajete u masi današnjih pjesnika. (navedite i on line mjesta ali i tiskane zbirke i recite nam nešto o svom romanu)
Ponajprije, mislim da je samo pisanje, jedan vrlo samotan, ali i ranjiv oblik izražavanja. Kroz pisanje, publici dajemo sebe, svoje srce na otvorenom dlanu.  Jasno odlažemo svu svoju ranjivost u naručje nepoznatih ljudi koji će dalje cijeniti naše misli u najboljem slučaju  ili se iterativno iživljavati  nad našom ogoljelom nutrinom.  Trenutno apetiti mojeg literarnog izražavanja ustoličeni su na standardnom jeziku. U njemu imam dovoljno riječi i znakova kojima mogu izraziti misli i osjećaje. Centralni motiv mojeg stvaralaštva kako literarnog tako i likovnog je čovjek i samo čovjek. Suosjećati s čovjekovim minimalizmom nasuprot maćehe zemlje, nasuprot monumentalnosti sustava i nemilosrdnosti života, glavne su teme koje dominiraju mojim opusom. Čovjek je za mene ranjiv individualac, a koji traži samo mjesto pod oblakom, oblakom koji ne želi najljepši žar svog plamena  dati mraku jalovom. Suosjećanje i briga za obespravljenog čovjeka koji gubi prije svega svoj individualitet u modernom društvu,  motivi su ne samo moje proze ili poezije, već i likovnog stvaralaštva.  Stalno ukazujući jednim melankoličnim tonom na nepravdu i krhkost čovjeka pred svijetom, želim osvijestiti ljude  da budu ljudi. Ne bavim se toliko metafizičkim, koliko  socijalnim. Moja poezija točnije zbirka STROJNI LARINKS čije su pjesme  bile u konkurenciji za nagrade na Zvona i Nari portalu upravo kritiziraju besmislenost nekih ljudskih  obrazaca ponašanja. Pjesme su objavljene u dva navrata na mjestima: https://www.zvonainari.hr/single-post/2018/03/15/Režim-Zoran-Hercigonja i https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/07/20/Balkanski-ideali-Zoran-Hercigonja .  Kao što sam izjavio na tom portalu i dalje tvrdimMoja poezija je poezija čvrstih i kritičkih stavova koja se bavi propitkivanjem društva i društvenih odnosa, čovjekovog položaja u vremenu i kontekstu.“ Ne samo u poeziji, nego i u prozi, borim se s neprestanim socijalnim odnosima i socijalnom obespravljenosti slabijih.  Kao što je jednom napisao u Mladom kralju „...u ratu jaki porobljavaju slabe... u miru bogati porobljavaju siromašne. Nosimo lance iako se oni golim očima ne vide...“. Moj posljednji roman ZABORAVLJENI, najbolji je primjer prenesenog značenja socijalen problematike. Iako je u njemu prisutna alegorična priča o zatočenim palim  anđelima, zapravo cijela radnja  zbiva se u  okvirima ljudskog.  Najviše se ističe glavna ali i životna uloga glavnog lika.   On mora iako to nije odabrao zbog društevenog pritiska, obaviti najtežu zadaću društva. On to nije odabrao, on to ne želi, ali  jednostavno je naredbe da izvrši toliko potreban, društveno uvjetovan refleks. Tipičan primjer moderne socijalizacije gdje  oni „jaki“ na suptilne načine i smicalice „prisiljavaju „slabe“ izvršiti njihove zahtjeve. Na žalost, cijelo društvo funkcionira po onom biblijskom sistemu “...pokloni mi se i ja ti darujem cijeli svijet.“ Moj možda malo pretjerani melankolični  ton zapravo buči o ovoj istini  i izražava kolektivnu tugu i očaj obespravljene gomile.  Primjera radi, moj kratki roman REKVIJEM NASUKANIH najbolji je prezenter upravo takvih smicalica te pomalo  očitih (istinitih)  tvrdnji od kojih okrećemo glave zato jer su nas tako programirali u vlastitoj bespomoćnosti na početku vremena.
Slučajno ili ne, prije kratkog vremena susrela sam se sa Zoranom Hercigonjom i kao autorom nekoliko vrlo osobitih zbirki likovnih eksponenata koji su sa područja struke, dobili vrlo dobre recenzije.
Otkud interes, ali i veza Vaših stihova i vizualne prezentacije osobnih ekspresija (bijeli marker-boja, crne slike u proznim uradcima ali i na slikama, simbolika crvenog kolorita?
Uvijek mi se događalo da su se te dvije umjetnosti međusobno nadopunjavale. Slikanje je  bilo nadomjestak pisanju i obrnuto.   Stoga sam pokušao likovne elemente umetnuti u literarno stvaralaštvo. Jednostavno i nekako prirodno, one se prožimaju i nadopunjuju. U literarnom stvaralaštvu sam više impresionistički orijentiran dok u likovnom stvaralaštvu stvaram opozivan smjer, smjer ekspresionizma. No,  ta dva smjera i te dvije umjetnosti pronalaze jednu zajedničku točku odnosno leću kroz koju se projiciraju moje misli i osjećaji.  Iako mi se ponekad čini kako je literarno stvaralaštvo superiornije likovnom stvaralaštvu, često mi se događa upravo ta praznina koju moram ispuniti umetanjem likovnih elemenata  u sam tekst.   Iako bi likovna umjetnost trebala biti prožeta koloritom i živošću, kod mene se događa  upravo suprotno. Crvena i crna  dominiraju u većini mojih radova. Zašto je tome tako, teško je objasniti.  Vjerujem da je to produžetak moje literarne melankolične i vrlo osjetljive  „melodioznosti“ koja se spontano manifestira kroz dvije dominirajuće boje: crvenu i crnu te njihovo nijansiranje.  U književnosti i slikarstvu podjednako raste moj,  već sada, prepoznatljiv i silovit stil kojim želim naglasiti vrlo glasan apel.  Jednostavno, crvena u kombinaciji s crnom  govore o tome tko sam zapravo: melankoličan i mračan sanjar, (takvim me jednom prilikom prepoznao jedan moj čitatelj).  
Sudjelovali ste i na nekoliko likovnih kolonija, učili od starijih kolega i neumorno nošeni pozitivnim kritikama, hitali u stvaranje nekih novih slikarskih oblika i tehnika.
Gdje posjetitelji i ljubitelji lijepe umjetnosti mogu pogledati riznicu boje i platna, ugljena, stakla i koji je to lajt motiv koji se provlači kroz Vašu poeziju, prozu ali i možemo reći slikarske prezentacije jednog vremena?
Svi moji radovi, dostupni su u elektroničkom obliku. Primjerice, likovni radovi su dostupni uvijek preko online galerije Ludvig dizajn. Ostali radovi u literarnom smislu nalaze se na webu kao elektroničke publikacije, a svaki tiskani primjerak može se posuditi u gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović Varaždin. Kao što sam već rekao  temeljni motiv  oko kojeg se gradi carstvo moje vlastite veličine, ali i nemoći je čovjek, njegova duša, njegov mikrokozmos isprepleten s egzistencijalističkim univerzumom. Očekivalo bi se nekako da su  književni i likovni uzori utjecali na moje stvaralaštvo. Ne, nažalost moram vas razočarati. Jedan filozof  i jedan skladatelj, utjecali su na moj dosadašnji cjeloviti opus: Arthur Schopenhauer i Gustav Mahler.  Zvuči totalno paradoksalno ali istinito. Uzor je osoba koju se ne bira već se  ona nameće sama po sebi kao takva u odnosu na svakog umjetnika pojedinačno.
Je li doživljaj svijeta u očima i duši Zorana Hercigonje dovršen i samo će se dodatno brusiti ili možemo očekivati neku novu, sasvim drugačiju formu prenesenih emocija i otpuštenih kočnica?
U svojem desetogodišnjem radu na likovnoj sceni bilo je turbulentnih trenutaka koje sam nazvao fazama, kada su se moj svijet i percepcija radikalno mijenjali. No, nikada previše korjenito. Uvijek sam nosio sliku svijeta iz istog korijena duše. Predviđam promjene, možda i radikalizirane, ali uvijek predano dosljedne.
Kako svaki čovjek, napose umjetnik, očekuje kritike na svoja ostvarenja, a svaka nagrada je  i dodatna stimulacija.
Nabrojite nam priznanja za Vaše umjetničko djelovanje, a koja su Vam posebno draga i koliki ulog imaju u trenutnom bivstvovanju na pijedestalu umjetničke kreacije?
Bojim se da se ovdje nemam čime previše pohvaliti. Moje nagrada su kritike i pohvale  publike i stručnjaka.  Nažalost, moj rad još uvijek nije dovoljno zapažen da bi bio nagrađivan. No,  u iščekivanju.... radim i previše se ne zamaram time. Drago mi je da se ljudi bave mnome  i  izražavaju svoje komentare i najintimnije misli. To bi trebala biti najveća nagrada.
Za kraj...imate li nam još nešto za reći, a nije obuhvaćeno ovim intervjuom?
Volio bih za kraj citirati jednog zapaženog književnika koji je rekao: "Čovjek, to je ništa, rad, to je sve."
Zahvaljujem na podjeli Vašeg bogatog umjetničkog opusa sa nama čitateljima i ljubiteljima iste te želim i dalje mnogo uspjeha.

Denis Kožljan, književnica
listopad, 2018.

Nema komentara :

Objavi komentar