Zoran Hercigonja | Boris Nizozemac

Bio je vršnjak moga djeda, 1928. godište, rođen u tuđoj kući bez oca sa samo majkom i bakom. Odrastao je u velikom siromaštvu kao i mnoga djeca tih godina, ali sretan iako ga je život osujetio. Grijeh postojanja koštao ga je  više nego što je mislio.  Često se znao igrati s mojim djedom jer su im dvorišta bila relativno blizu pa su vrijeme provodili zajedno. Okrutna sudbina nije mu dala mira.

Odabrani i prokleti zapravo su jedno te isto. Odabrani su da bi bili eksperiment izdržljivosti ljudskog srca nekom udaljenom božanstvu. Nikad ne bih znao za tog čovjeka da nije kupio parcelu u blizini naše.  Nisam imao pojma tko je to i zašto je kupio tu nesretnu parcelu upravo blizu naše kuće. No jednog ljeta dok sam još bio bezbrižan dječarac, posjetio je mog djeda. Dugo su razgovarali uz vino u sjeni marelice. Divio se dvorištu i svim živim bićima koja su tada dvorište činila bogatijim, življim i toplijim. Ljetno sunce ih je milovalo, a oni su razgovarali o prošlim vremenima, o ljudima kojih odavna u selu nije bilo. Smiješak i vedrina na licu tog čovjeka bila je nevjerojatno puna boli. Vidio sam pod smiješkom tog lica mnoge ožiljke koje je ostavio život.

Obratio mi se s nekoliko riječi rekavši da je on stari prijatelj mog djeda, da se poznaju do djetinjstva te da su se kao djeca zajedno igrali. Zamolio me da sjednem s njima i ispričao kako su on, moj djed i još jedna curica iz sela (njihova vršnjakinja), sami izradili igru koja je nalikovala igri „Čovječe ne ljuti se“. Jedno od njih je na kartonu olovkom iscrtalo staze, a preostalo dvoje je donijelo zrna šarenog (crno-bijelog) i žutog graha umjesto figurica. I tako su se igrali i provodili djetinjstvo.

Bio je vrlo srdačan i topao, ali iz njega je liptala patnja. Mogao sam to osjetiti vrlo dobro. U djetinjstvu kao dječak mnogo jače sam osjećao treperenje tuđe boli i patnje nego danas kao odrasla osoba. Danas znam kako se netko osjeća, ali više  ne osjećam to treperenje u drugim ljudima.

Veoma me zaokupljao taj čovjek. Razmišljao sam o njemu. U pokušajima rekonstruiranja njegovog života pitao sam se što mu se dogodilo? Gdje je živio svo ovo vrijeme prije nego je posjetio djeda? No odgovori su bili puno složeniji.

Djed mi je ispričao priču tog čovjeka. Kao dijete bez oca i podstanar u tuđem dvorištu, u selu je postao etiketa negativno konotiranih životnih priča. Stigma koju je selo pogrdno zvalo „faćuk“ ili „fot“ bila je dovoljna da uguši budućnost mladome čovjeku. I tako se mlad čovjek bez oca u podstanarstvu tuđeg dvorišta i bez budućnosti u tom selu otputio u daleki svijet, čak u Nizozemsku. Daleka zemlja izvan svih granica slavenstva, u kojoj je proveo gotovo cijeli životni vijek nije ga spriječila da se vrati u domovinu kada je unutrašnji mehanizam počeo zatezati konopce jedra u smjeru povratka kući i domovini. 

Htio je dokazati tim zlim jezicima u prkosu da može i faćuk postati netko i nešto. Zato se i uputio u daleki svijet. No srdžba i prkos predugo su ga držali. Predugo je izbivao. Vrijeme je iskliznulo veoma brzo. Sada više nema tih ljudi pred kojima bi dokazivao uspjeh svojeg čovještva; više nema tog svijeta koji ga je etiketirao i ranio u najranijoj mladosti. Svoj uspjeh sada može dokazivati sebi samome.

Tamo u dalekoj Nizozemskoj jedino barjak nizozemske zemlje (crven, bijeli, plavi)  bio mu je domaćinski. Sve ostalo je bilo strano i nesmiljeno. I  proveo je tamo cijeli život, stvorio obitelj, djecu i budućnost kakvu je htio. No ipak, osjećao se kao stranac. Cijelo to vrijeme  u podsvijesti je nosio nezadovoljstvo i napetost koja je glasila: „Moram se jednom vratiti svojoj grudi zemlje.“ Nosio je  taj podsjetnik u sebi koji je zvonio crkvenim zvonom župne crkve u kojoj  je kršten, u kojoj je primio sakramente svete pričesti i potvrde te blagoslov za odlazak u daleki svijet. 

Bubnjalo je u njegovim sljepoočnicama u svakom trenutku kada je pomislio da je doista sretan.  Znao je da slici života koju vidi pred sobom nešto nedostaje kolikogod ona bila savršena i lijepa. 

I vratio se. Kupio je malu parcelu pored kuće u kojoj je rođen kao faćuk, kao podstanar. Želio je na tom mjestu nakon dugog izbivanja ponovno izgraditi vrijeme u kojem se osjećao sigurno i lijepo, te male trenutke prošlosti u kojima smo živjeli neke sretne, neopterećene živote. Želio je ponoviti  iskustvo u kojem je odrastao, koje mu je pružalo osjećaj pripadnosti toj grudi zemlje.

Vratio se nakon dugo vremena malom i potpuno beznačajnom selu na cijeloj kugli zemaljskoj.  Vratio se kako bi ovdje ponovno proživio trenutke prošlosti onakve kakvim ih je ostavio u trenutku napuštanja zemlje. Iako je rođen i živio u podstanarstvu tuđeg dvorišta, svejedno ovdje je pustio svoje korijene. I cijeli život vjerovao je kako je rođen s krilima s kojima je trebao odletjeti u daleki svijet, ali prevario se. Ipak rođen je s korijenjem, korijenjem vezanim uz grudu početaka.

Bolno je sa suzom u očima promatrao naše dvorište i djeda. Vidjelo se da je zavidio što je moj djed ovdje proživio cijeli život na ovoj istoj grudi zemlje koju su krvlju i znojem mastile generacije njegovih predaka noseći isti teret života. Kupio je parcelu blizu rodne kuće, pored prvih prijatelja i dobronamjernih ljudi koje je mladi život tek upoznao, parcelu gdje je stvorio svoje prve dojmove i predodžbe djetinjim, nevinim umom. Oni su postali njegovo gnijezdo, izvor i utočište za ostatak života. Dovoljno se približio svojoj prapostojbini želeći ponovno vratiti vrijeme. No i u ovom malom i potpuno beznačajnom selu vrijeme nije stalo niti se moglo vratiti. Bio je tako blizu, a tako daleko. 

U suzama je umivao svoja sjećanja na doživljaje iz tih mladih dana. No na žalost hladovinu tog davnog svijeta oko sebe više nije mogao doživjeti na način kako ga je doživljavao kao dijete, intenzivno, otvoreno, dojmljivo. Sada je sve bilo drugačije. Više nije razmišljao djetinjim umom, nego umom odrasle osobe. 

 I to ga je boljelo, zbog toga je patio. Ni kupljena parcela, ni najstariji prijatelji, nisu mu mogli pomoći u oživotvorenju doživljaja svijeta kakvog je doživio budeći svoj djetinji um spreman intenzivnom doživljavanju svijeta i okoline. 

I naš dragi Nizozemac Boris, svaki puta bi u suzama i ridanju šetao tom malom parcelom pri posjeti rodnom selu oplakujući mrtvo djetinjstvo. Borio se naš dragi Boris s duhovima prošlosti, no ipak je kosti na kraju ostavio pod barjakom daleke nizozemske zemlje, daleko od svojih slavenskih predaka i prapostojbine za koju nije bio  vezan samo sjećanjem, nego i krvlju svojih praotaca.