Sovjeta Grubešić | Kutije pune bola

1.

Tko sam ti ikada bila?

Plitka polica s nekoliko suvenira

I deset kutija punih bola

Žena zapečaćena mozga

Voskom proteklih rođendana

Tko sam ti ikada bila?

Tri bijele zvijezde

Između kaktusa

Žica gitare , ispaljen metak

Sa obronka

Nađen poslije kiše pokraj

Orhideje 

U truleži zdravog drveta.

Tko sam ti ikada bila ?

Odbjegli zvjezdani šetač

U kometi trpljenja

Na vrhu plamene hladnoće.

2.

Kada uistinu umrem,

Prijatelji,

Bacite kletvu 

Na uličnu svjetiljku

Na drvo u šljiviku

Napušteno gnijezdo

I psa bez repa.

Jer,

Postadoh oblak

Što se razilazi poput knjige

Lijevih i desnih stranica

Dugačkih sjenki

Na grobljanskim stazama

Nema više ježeva

U grmlju leže

Uspavani leptiri

I lobanja ovna.

Dok bijeli kamenčići

Umiru u plitkoj vodi

Bacite kletvu,

Prijatelji,

Na ratna odličja

Zakucana na crvena vrata

Suzdržanih nemira.

Od danas 

Pčele se ne vjenčavaju

Zbog lažnih sloboda 

I smrtnih besmrtnih zavjeta.

Priznaje zima poraz

Pred nadom se sklanja

Iako na sredini

Kraja joj nema

Nikada neće biti dosta 

Tih školjki između kaktusa.

Bacite kletvu, prijatelji,

Na tu loptu 

Što razara moje srce

Varajući ga šapatom

O dolasku boljih dana.

3.

I ovako nevidljiva

Tečem

Potok me umiva

Crna trava češlja 

Kamenčići mi jastuk

Podzemna pećina

Postelja.

U meni se ogleda nebo 

Oblaci mnome plove

Ptice me piju

Srna me gleda

Žalobnim okom.

I ovako nevidljiva 

Tečem

Danju plivam bukovima

Noću zvijezde grlim

Mjesec me ušuškava

Mlječni put pokriva.

I ovako nevidljiva

U kapljici rijeke

Sitna i zahvalna

Postojim.

Sovjeta Grubešić | Entropija

Ilustracija: Sovjeta Grubešić

kad padnu maske
s moga mrtvog lica
poletjet će leptiri…

klija oblak u oku
sve bliže valu entropije
izmiču daljine i vrijeme
po pepeljastom tepihu
valja se pseto
vlasnika zavijajući
više ne traži

kad padnu maske
s moga mrtvog lica
poletjet će leptiri…

ispod njihovih krila
nijeme riječi vihori su
slijepih zastava
o, kako boli svijet
pretvoren u ništavnost
duše rastu k’o
zakržljalo grmlje bez sjemena
     

Sovjeta Grubešić | Olovke oštrene bijesom

Živio je u tom mjestu,  ni u sadašnjosti ni u prošlosti,  obeshrabren nemogućnošću odabira drugačije putanje svog pogleda.  Sakrivao se iza kutija sa starim slikama, otvarao ih i nostalgično gledao. 

Ponekad, kružeći oko njih u laganoj pirueti bio je sanovni  sudionik putovanja zabilježenih odavno u crno - bijelim točkicama debelog foto papira. Opčinjavala ga je i izlizana potkovica zakucana gredu iznad vrata. Savršeni, ali nedovršeni krug, otvoreni i zatvoreni prostor u istom vremenu, sa promjenljivim zakrivljenjima,  lijevo i desno,  gore i dolje,  mijenjajući sjever za jug i zemlju za nebo. Misli mu je preuzeo taj potkovičasti oblik,  vrtjele bi se okolo, unutra i van,  opet okolo kao mantra pokreta na moždanom igralištu.

Realnost  ga je tukla od  glave do tabana nakon zasićenja  mentalnim igrarijama.

Sovjeta Grubešić | Jedan berlinski dan s Alejandrom P.

"I cannot speak with my voice,
so I speak with my voices. "
Alejandra P.

Hodala sam bulevarom Unter den Linden prema Pariser platzu između prekrasnih palača i kitnjastih poprsja careva i vojskovođa, s namjerom doći do Hotela Adlon nasuprot Brandenburških  vrata. Dugačak je to bio put za nekoga tko je 30 sati putovao s radnicima u Oranienburg na rijeci Havel, i bio oduševljen Berlinom, sve dok nije saznao da su u tom mjestu  bile prve logorske barake iz Drugog svjetskog rata. Bus me odvezao na Alexander platz, a dalje... Rekli su mi da odem metroom preko Merkische kvarta, čije desetokatnice obrubljuju pšenična polja, mnogo je bliže, ali ja nisam htjela propustiti ni minut berlinskog dana i noći.

Sovjeta Grubešić | Zbrajanje ljubavi

Prvo sam zavoljela drvo
dok su ispod zvečali
koraci iz cipela sa šuneglama
uživajući u igri metala
sa cestom izrondanih kanala.
Htjela sam nestati u njemu
poprimiti obličje grana
šuškati
lišćem pričati o ljepoti
svjetla iz pustoši mraka
u koju sam natjerana.

Sovjeta Grubešić | Mrtvom imenu ljubavi

U poplavi blata i nevoljkog predavanja
vodi do grla i nakitu od trava
glava nad kojom nebo tegom odiše
ne osjeća kišnu strahotnu jezu
ni stopala zatočena u kavezu od pijeska.
Teret ljubavi našu dušu izjeda
k’o bijesna prispodoba
bol nijema glasa obilazi spomenik vremena
dugo luta ispod nagosti sretnih dana
paleći slijepim okom gomile lišća
i sjetnih strastvenih pisama.

Sovjeta Grubešić | Oplakivanje pčela

*

Gledam zaljubljeno u zelenkaste oči čovjeka jedva čujući kako mi govori da nikada neću znati koliko me voli. Prepoznajem te riječi po pokretima usana u kojima stanuje moja sreća, strast i povjerenje.Ruka se sama podiže oko njegova vrata obavijenog tananim mirisom znoja pomiješanog s aromom suhih latica jesenjih žutih ruža, dok drugom skidam naočale, pa igra započinje njegovim smijehom… ne, ne samo naočale, nastradao sam…

To je jedino što mi ne prija u višeljetnoj zajednici. Ljubljenje je za njega ubijanje mačke. Dok me cmače, jedno oko mu kruži prema televizoru… tko li boksa, pitam se… i opravdavam… slojevit je, zaboga, svatko je drugačiji. Jednom je stoički uspio odslušati do kraja Smrt anđela , možda zbog izgleda gudačkog damskog kvarteta, ili kvinteta, ne sjećam se, no bilo je divno…i mislim, Novembarske kiše Gansa.Ponekad strpljivo sluša o kvantima, zakrivljavanju prostora, nebulama i Ortovom oblaku, ponekad mu se svidi knjiga donesena iz gradske knjižnice.

No, kada čujem kapiju, znam, vratio se iz marketa. Nosi svježu ćebatu usput berući poneki cvjetić za mene. K vragu kvantovi i kvarteti…ova ljubav se ne može potrošiti… u kožu mi je utkana.