subota, 1. lipnja 2019.

Sovjeta Grubešić | Olovke oštrene bijesom


Živio je u tom mjestu,  ni u sadašnjosti ni u prošlosti,  obeshrabren nemogućnošću odabira drugačije putanje svog pogleda.  Sakrivao se iza kutija sa starim slikama, otvarao ih i nostalgično gledao. 

Ponekad, kružeći oko njih u laganoj pirueti bio je sanovni  sudionik putovanja zabilježenih odavno u crno - bijelim točkicama debelog foto papira. Opčinjavala ga je i izlizana potkovica zakucana gredu iznad vrata. Savršeni, ali nedovršeni krug, otvoreni i zatvoreni prostor u istom vremenu, sa promjenljivim zakrivljenjima,  lijevo i desno,  gore i dolje,  mijenjajući sjever za jug i zemlju za nebo. Misli mu je preuzeo taj potkovičasti oblik,  vrtjele bi se okolo, unutra i van,  opet okolo kao mantra pokreta na moždanom igralištu.

Realnost  ga je tukla od  glave do tabana nakon zasićenja  mentalnim igrarijama.
Bilo je previše dana  u  godini  da bi  “slaganje balvana” odagnalo  svjesnost postojanja . Umjetnost
„dobriranja” se pretvarala u mrzovolju. No, pravio se da mu se ovdje sviđa živjeti. Kako bi,  inače,  riješio stanovanje udatih kćeri.

“Joj, što vam je  super,  cijukale bi, možete svaki dan roštiljati“. Zetove bi držao po strani njegov strog stav o pivu i cigaretama. Jedva su čekali vratiti se doma što mu je izazivalo veliki osmijeh zadovoljstva.          

Sve je bilo OK,  prisjećao se, dok nisu oboje stigli do mirovine.  U početku je bio sklon misliti čak da je konačno voli. Kasnije,  pak, sve dosadnije i jadnije,  bez prave životnosti.

Malo dvorište, usko i dugačko provlačilo se niz oronuli  bedem uz  cestu do kaubojske  samoposluge  na čijoj ogradi  su od ranog jutra  sjedili  ljudi  sa  pivskim flašama,  nanizani kao ptice  pred selidbu. 

Kad  bi  zažmirio i otjerao  smradove septičkih  jama, razne bačene  flaše, kese i drugo smeće, ovo selo bi  bilo mala Švicarska,  priznavao je.  Nije bio aktivni “zeleni”, ali u gradu, gdje je njegov lik prepoznatljiv po kariranoj leptir mašni i zlatnim cvikerima, poštivan od prolaznika do dužnosnika, ulice su se prale svake ponoći. Polivači su pozdravljali svjetlucanje iznenadnog blica  kao brodovi  u luci.  Slavolukom snažnih vodonosnih mlazova.  Volio je  grad  poslije kiše, sjaj  tramvajskih  šina  ispod zanjihanih žarulja i slap krijesnica ispod točkova  na zaokretu. Dramaturgija večeri.

U vrtu Kafe Rojala,  kamo  bi  dolazio na jutarnju kavu, ober bi mu servirao i okvir sa svježom novinom. Prvo bi pročitao naslove, a zatim pratio pogledom ljude na ulici tražeći zanimljivu likovnost. Kasnije se vraćao čitanju, obavezno drugoj stranici, lijevoj „golden sajd“, kako je nazivao mjesto najvrijednijih  tekstova.   

Oženio se malo stariji kad  ga je odabrala službenica iz banke,  zgodna mala brineta, sa  povelikom kućom.  Nije se mnogo opirao  već je prihvatio fakt da će  im brak trajati dok ona bude to htjela.  A, htjela je  i htjela i htjela,  i  dok se okrenuo prošle su godine, rodila se djeca,  narasla i on se našao na selu gdje je leptir mašna bila znak nastranosti. Netko mu se klanjao,  neki su se poguravali laktovima u rebra, a sva djeca su ga pozdravljala. Takav je valjda bio seoski bonton. Snimanje ga više nije zanimalo. Nije nalazio metu. Cvijeće, vrtovi, mačke, voćke, šta raditi s tim. Vidio je dosta primamljivih profila no nije se usudio prići fotoaparatom nijednoj osobi.

Susjedi su  ponekad uspijevali izvući iz njega slikovnice posebnih dana. Tada je nostalgično pričao o ulicama,  mostovima,  statuama i spomenicima, zagonetnim pročeljima, zgodama s buvljaka,  vrevi ali i prijateljima i kolegama kojih više nema.  Na pitanje, zašto te priče ne pretoči u knjigu priča,  samo bi odmahnuo rukom i popravivši mašnu skretao temu na džins „upite“.  Hlače sa  prins d  gal šarom,  naime,  bile su predmet iživljavanja malog mješanca na putu od busa do kuće .  „Stupidnost na djelu ",  igrale su mu misli.

Nekada je nešto pisao na starom računalu.  Pa, samo neka pobliža objašnjenja  pod slikama,  opravdavao se sam sebi.  No,  kada  mu je žena procvjetala na selu,  uvukla se u uske tajice i postala jednog popodneva plavuša uz  najavu početka kursa japanskog crtanja, ozbiljnije je pomislio na te priče.  Oduvijek je pomalo bio  grafoman.  Obožavao  je  pisati običnom olovkom,  dobro naoštrenom HB tvrdo, meko, već po potrebi. Blokovi, prepuni bilježaka ispunjavali su veliku kutiju smještenu pokraj hladnjaka u garaži. Nisu to bili obični blokovi, već specijalno za  njega izrađeni od ostataka finih tiskarskih materijala, uvezani u zanimljive tvrde korice, dimenzija njegove fotografske torbe,  uveseljene štosovima slovoslagača. . . brzina konvoja ovisi o najsporijem brodu. . . cipelcugom do negdje . . i sl. Kao zahvalu za trud, odlazio je kući  meterima i knjigovescima  snimao proslave dječjih rođendana i podsjećao urednika na „ vraćanje“ usluga kada bi tražio objelodanjivanje fotki u sutrašnjem broju.

Događaji su čekali  Gospodina J.  da ih ispiše, ali nije počinjao  sve dok mu zet jednoga dana nije donio oštećenu paletu, sigurno metar sa metar, ispalu iz kamiona na  prilazu mostu.  Tisuće nezašiljenih olovaka su ga gledale kad je otrgao gornji sloj papira. Sudbina.  Prvi put  ga je zagrlio  i otrčao u samoposlugu po pivo.

Žena je ujutro demonstrirala jogu i pilates. Istezala se preko velike lopte, no to je prolazilo pokraj njega kao nezamjetni oblačić u oluji.

Konačno,  smisao života u ovoj vukojebetini,  poprimao je  i on riječnik okoline dodavajući po neko slovo da bi ga učinio osobnijim. Pripreme su tekle. Odjenuo se ležernije,  iznio stol pod nadstrešnicu, poslagao svoje bilježnice i krenuo oštriti olovke. Specijalnim  nožićem, bacajući sitne ostatke u plastičnu zdjelu, rezao je drveno meso po svojim standardima.  Iznenadio se  kada je svaki  zarez  iz njega  počeo istjerivati bijes, a ne olakšanje.

Kako je brzo oštrio olovke, tako je brzo i glasno spočitavao:

"Nije htjela gledati Bibanovu Mandragolu,  čula je da je vulgarna .  Nije htjela čitati Džamonju,  šta mu je to košulja boje jorgovana. Ni doći blizu Ljerkinom Sakadašu. Šta, haiku, i to mi je nešto. Evo,  sad ću napisati haiku. . . Još se cerekala.  Davno je razmišljao raščistiti, ali kad se sjetio da bi morao dijeliti i onaj mali tepih u predsoblju, odustao je.  Glupo.  Bože, šta ako poživim još deset godina,  očaj je govorio iz njega. “

Sutra ujutro otišao je busom u grad i vratio se navečer umoran i još očajnije usamljen. . U njegovom  Kafe Rojalu sad nema novina, a džintonik poslužuju u pivskim kriglama. Za vermut nisu čuli, za lavov misle da je zvijer  i nude mu neki bambus. Tramvaji su drugačijeg izgleda,  kao brzi vlakovi. Nedostajao mu je Kolodvorac sa prozorima što su se dizali i spuštali kožnim jezikom i otvorenom zadnjom platformom s koje si mogao iskakati i uskakati kad vidiš zanimljiv prizor ili primjetiš dobrog poznanika.

Činilo mu se da je posljednji pripadnik izgubljene civilizacije dok nije sreo I. koji je još pomalo radio crteže klincima za knjige pjesama. Mrtvačke glave, krvave zgrade, ruta ova, ruta ona, krila, nešto u japanskom stilu, zmije. Mislio je raditi manga strip, ima ga u glavi, ali na kioscima nema više Alana Forda i sličnih zezanja koje je on volio, jadao se.

„Nisam sam, pomislio je na to Gospodin J., svi smo mi  jedna X ekipa izgubljena u vremenu i prostoru“.p;

Ujutro je nastavio šiljiti olovke. Čuo je ženu. Pričala je telefonom :

”Šilji li šilji, dabome da šilji. Neka šilji, bar ga ne moram slušati. Tjera me na izložbe. Koje? Nešto, kao ptice koje nisu odletjele ili otisci palca, nešto tako. Ne pada mi na pamet.  Dosta sam ja njega trpjela. Nisam se htjela rastati zbog vas.”

Prolazili su svekoliki dani a s njima i Gospodin J.  sve mrkiji i mršaviji.

Jednog dana je dovukao usred dvorišta metalno bure i u njemu počeo paliti  zaoštrene olovke. S olovkama i svoje bilješke. Nakon toga, sjedao bi na stolac i gledao dugo u brda. Ponekad bi prstima pravio kadar na neobičnom oblaku, ali je uglavnom šutio.  Kada bi se spustila prohladna večer  punog mjeseca izvrtao je naočale naopako i uvjeravao se da kroz njih vidi kratere i mora. Ustajao se sve  ranije i nastavljao sa svojim šiljećim danima. Žena bi mu, bez dobro jutro,  donosila kavu i odlazila kod susjeda ili već negdje gdje se bolje osjećala. On bi nastavljao započetom misijom, uništavanjem olovaka, sve dok nije ostala još jedna.

Tada se  preobrazio u drugog čovjeka. Prodao je stari nevoženi auto i svu svoju opremu. Na stolu je ostavio poruku:

„Javit ću se!“ 

Žena je tog dana ispekla kolače i pozvala prijateljice na kavu.

„Muž mi je na oporavku na planini“,  govorila je glasno bez zadrške kako je inače moralo biti. Kuća je odisala drugačijim ozračjem. Čula se glazba, ona je pjevala spremajući ili sadeći cvijeće u saksije na prozorima. Kćerke su počele češće dolaziti.

On je jednog dana  poslao pismo s adresom za slanje mirovine. 

"Ostavi si koliko ti treba“,  čitala je.

Nije  ništa ostavljala. Bila je sretna, a činilo se da je i on. Konačno slobodni.

1 komentar :