U poplavi blata i nevoljkog predavanja
vodi do grla i nakitu od trava
glava nad kojom nebo tegom odiše
ne osjeća kišnu strahotnu jezu
ni stopala zatočena u kavezu od pijeska.
Teret ljubavi našu dušu izjeda
k’o bijesna prispodoba
bol nijema glasa obilazi spomenik vremena
dugo luta ispod nagosti sretnih dana
paleći slijepim okom gomile lišća
i sjetnih strastvenih pisama.
Oh, milo moje, naše odbjegle nježnosti
nad napuštenim dojkama zaudaraju
ustajalim dahom ocvalih krizantema
trak svjetlosti izvire u samotnom nježnom trenu
sjenu mrklu kao prsti duha razmiče
pa potom brzo vene kroz paučinastu zavjesu.
Dok oko pokušava vratiti slike
propupalih trešanja i tebe ispod ružičastih lati
vidjeti može samo noć i polako kopan grob
mrtvom imenu ljubavi krvavo trnje ispisuje
trudnih istina melankolične riječi
sam si uvijek, sam oduvijek
tragove svoje ni u sebi ne ostavljaš.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.