Znate onaj osjećaj kad Vam je glava na ramenima preteška kao da su je natrpali olovom, i svaka misao - I ona najjednostavnija - zadobije jednu podvučenu tešku notu. Podvučenu crvenim.
Dok je hodala osunčanom ulicom Matice Hrvatske zamišljajući ući u dućan I kupiti upravo haljinu s lutke iz izloga jer izaziva proljeće i super bi joj stajala, shvati da u odrazu vidi dječju želju koja nema veze sa stvarnošću.
Onaj masni oblak misli još više oteža iako ga je lakim hodom prema dogovorenoj kavi htjela otresti I reći:”Ma daj nasmiješi se! Nek te ogrije sunce! Iznutra I izvana.”
No nekako nije mogla.
Je li to bilo more papirilogije na poslu, prepirke s ukućanima; važan poziv koji ne dolazi..unutarnji nemir koji je neobjašnjiv I krut I nimalo prikladan tom lijepom danu – nije mogla odrediti.
U to ugleda prijateljicu koja joj uputi pozdrav sa smiješkom iskreno se radujući susretu.
