Znate onaj osjećaj kad Vam je glava na ramenima preteška kao da su je natrpali olovom, i svaka misao - I ona najjednostavnija - zadobije jednu podvučenu tešku notu. Podvučenu crvenim.
Dok je hodala osunčanom ulicom Matice Hrvatske zamišljajući ući u dućan I kupiti upravo haljinu s lutke iz izloga jer izaziva proljeće i super bi joj stajala, shvati da u odrazu vidi dječju želju koja nema veze sa stvarnošću.
Onaj masni oblak misli još više oteža iako ga je lakim hodom prema dogovorenoj kavi htjela otresti I reći:”Ma daj nasmiješi se! Nek te ogrije sunce! Iznutra I izvana.”
No nekako nije mogla.
Je li to bilo more papirilogije na poslu, prepirke s ukućanima; važan poziv koji ne dolazi..unutarnji nemir koji je neobjašnjiv I krut I nimalo prikladan tom lijepom danu – nije mogla odrediti.
U to ugleda prijateljicu koja joj uputi pozdrav sa smiješkom iskreno se radujući susretu.
Negdje sredinom zajedničke kave na jednoj od gradskih terasa, Sanja načne:
“Imam taj osjećaj da se krug ljudi oko mene smanjuje…a htjela bih više ljudi!
Možda…- I ne završi ona do kraja.
Glas joj je bio opor i borila se da zvuči slušljivo. Teret emocija ga je stišavao i stanjivao.
Nitko nije sam. Samo je to trebala čuti.
A začu upravo suprotno I te joj riječi padnu ko čekić na staklo. “Svi smo zapravo sami. Rodiš se I umreš sam.”
Sanji gutljaj zapadne u grlu.
To je tako – još nadoda.
Razmišljala je gledajući ju, zar si to upravo rekla?
Gledajući je u oči shvati da je ona odlučila imati sretan sunčani dan, finu kavu i neopterećujući razgovor.
Čim to shvati, Sanja promijeni temu I kao kad se kava čuva da ne ohladi pokrije ono malo grča tanjurićem. Porculana.
Ne mogu ni ja dugo, idem do Maksa, nešto je bolešljiv I loše zadnjih dana.
Trunke iskrene emocije koje je nazrela pri govoru o njenom bolesnom prijatelju razgali Sanju iako nije imao uopće direktne veze s njom..
Da, da čovjek nije otok, ova kava ipak nije toliko gorka i pijem ju s razlogom.
A o svim tim razlozima može se šutljivo biti sam, otok cappuccina i vlastite male nježne istine. Ona ipak pristaje biti most do otoka neutješnog prijatelja.
Meni će ova kava biti smirenje, a ti budi bolesnom most do novog jutra.
Vjerojatno je njemu to ipak potrebnije.- pomisli.
Zato će on čuti riječi:
“Nisi sam. Sve će biti u redu.”
I kava će odmah biti boljeg okusa. I njegova i njena.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.