“Izgubila sam svoju kartu... – zaključi nakon što i iz drugog džepa dugog plavog mantila izvadi ruku punu praznog zraka. Ruka je kopala i kopala u nadi da će osjetiti šuškanje i onaj reski rub duguljaste karte. Ništa.
Znala je da novu neće dobiti. Mislit će da je ovu prodala za 10 dinara da kupi vrećicu čipsa ili bazooka žvake. Baš, kao da je toliko očajna. Kod tete dobije najfinije slatkiše. Ali najmanje njoj treba to. Ta karta je put u drugi svijet.
„Ja moram kod tete, ja samo danas smijem teti. Imam ju samo vikendom.
Onda me ona pita kako je bilo u školi. I popravi mi uši na knjigama,
Onda skuha najfiniju juhu i mi jedemo, i nitko ne viče i ne gura se, sve je tako mirno i mirišljavo.
I nitko mi ne krade žlicu.
I teta mi priča.
A teta me i sluša.” – misli su joj protjecale glavom brzinom tramvaja.
Oči su joj vrvjele suzama da nije ništa pred sobom mogla vidjeti.. Hladne ploče trge slile su se u jednu sivu nemilosrdnu boju i obojile taj beskonačno dugi trenutak. Metalna pruga, brončani kip „Grupa građana“, stanica za Retfalu i Gornji i Donji grad, „Nama“, „Borovo“ i hrpa putnika slile su se u tužni akvarel bez početka i kraja i bez ikakvog smisla.
Stisnula je svoje blijedo lice u šake i plakala tako tužno da se škripa tramvajskih tračnica učini sporednom.
U tom osjeti meki a čvrsti dodir na ramenu i začu dubok muški glas:
„Zašto plačeš, djevojčice?“ – naglo ustuknu, dok obrisa navalu suza da ugleda otkud dopire pitanje i smiri treperenje akvarela pred očima.
Ugleda visokog sredovječnog muškarca koji joj uputi blagi pogled. Bio je dotjeran, elegantan i u svojoj toplini suzdržan. Imao je prosijede zaliske i tople oči.
Zbog nečeg što nije mogla razumjeti ona uvidje da ne postoji opasnost iako isprva ustuknu.
Da, iako nisu imali 24-satnu brigu i njegu kao i upozorenja roditelja, u Domu su ih ipak naučili da ne pričaju sa strancima.
Znala je da je stranac ali i da je trg pun ljudi i da može vrištati iz sveg glasa u slučaju nečeg ili pobjeći u Namu preko puta kod prve prodavačice. Oluja misli stvarala joj je privremenu sigurnost i dala hrabrost da neutješno prizna.
„Izgubila sam kartu. Moram do tete. Imam samo nju. Neće mi dati drugu, nego kaznu i zabranu da drugi puta idem. Ja imam samo nju…“
Ne sjeća se više je li bilo još koje pitanje samo se sjeća kako on hitro prijeđe preko oba para tračnica bez riječi.
„Dvosmjernu za Donji grad!“- i pruži novčanicu od 10 dinara. Ljubazna prodavačica mu sa smiješkom uzvrati tri dinara.
Brzo prijeđe natrag a ona sjeđaše tamo gdje se i skupila kao malo plavo klupko.
Utisnu joj kartu u ruku i samo reče: Evo, idi svojoj teti!
Ona ne stiže ni zahvaliti ni pravo podići pogled, nakon što prihvati novac već je sredovječni fini gospodin nestao u gužvi izmjene putnika na stanici.
Pločice trga poprimiše sjajno žutu boju a pješaci na Korzu jasne boje kaputa, frizura, salonki. Zatrčano dijete, pudl na uzici, zlatarna i Nama s velikim svjetlima te niz butika pod njom u čijim su izlozima blistale lutke s najnovijim modelima s kraja 80-ih.
Oči joj poprimiše čudesnu svjetlost. Ona sad puna srca s osmjehom otrča u prvi tramvaj za Donji grad.
“Šesta stanica i dvije ulice pješke cik-cak iza Dome.” – ponavljala je gradivo dolaska dok su uz prozor protjecali Tvrđa i gimnazija koju će puno kasnije upisati, sportsko igralište, Vijenac I. Meštrovića,
nadvožnjak, HEP, bolnica s lijeve i niz nalijepljenih trgovina s lijeve strane.
I evo i Saponie, “Tu teta radi" – poželjela je viknuti s crvenog sjedala svim putnicima u tramvaju.
Kad je uspiju pokupiti petkom, čika Ivica s njom sačeka tetu, a ona pred izlazak mahne s njenog prozora.
Teta uvijek lijepo miriše, mislila je prelazeći cestu prema Dječjem kazalištu u kojem se opet
Prikazuju “Zeko, zriko i janje”.
Mora da je to zato što radi u “Saponiji".
Na ulasku zamiriše juha s noklicama. Pred njom je bio još jedan čaroban vikend. Mora im sve brzo ispričati!
Petnaestak godina poslije u autobus kojim se kao studentica vraćala svom novom domu ušla je starija gospođa s maramom na glavi i cekerom u ruci. Brojala je sitno za kartu…vozač se uto mrštio što zadržava red. Rekla je nesigurno,
… nemam točno. – i snuždeno još jedom pogledala u novčanik.
Sanja je posegnula u džep i izvadila dodatnih pet kuna koje je starici nedostajalo.
- Hvala, dijete! Bog te blagoslovio, vratit ću ti, čim…
- Ne treba – tiho je prekinu - u redu je.
I znala je da jest. Blagoslovljena.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.