Deveti sat drugo je prozopisno ostvarenje Renata Badenića nakon prvijenca simboličnoga naziva Sedmi pečat. Ovaj opsežni roman oblikovan je u trideset i četiri poglavlja, s prologom i epilogom istoga naziva što simbolično zatvara osmišljeni narativni krug.
Roman se formalno može donekle shvatiti kao pseudoautobiografski memoarski zapis s ključem, a njegova višeslojnost i nekonvencionalnost pri iščitavanju to potvrđuju.
Čitatelja na oblikotvornoj narativnoj razini mogu zbuniti, vjerojatno i ugodno iznenaditi integrirani stihopisi, dakle, poezija utisnuta u prozu te nadrealni impuls priče u priči koji se ostvaruje u središnjem dijelu romana, dajući mu poseban prizvuk.
Sadržajna je razina Badenićeva prozopisa tim složenija; poigravajući se tehnikama oblikovanja priče – najprije odabirom pripovjedačeva glasa (pripovjedni tekst u prvom licu gdje se pripovjedno i doživljajno ja stapaju u jedno), potom retrospekcijom na koju čitatelj doslovno zaboravlja u razvoju priče; poetičnim, gotovo lirskim opisima pejzaža što se na neoromantičarski način stapaju s karakternim osobinama likova, njihovim dvojbama i sumnjama u pojedinim momentima; mističnošću atmosfere gdje se suptilno miluju ezoterija i filozofija – autor, čini se, u okviru tolike tekstualne građe postiže gotovo nemoguće. Cjelinu uspijeva održati u cjelovitom krugu, vješto povezanu u skladnom i smislenom klupku.