Deveti sat drugo je prozopisno ostvarenje Renata Badenića nakon prvijenca simboličnoga naziva Sedmi pečat. Ovaj opsežni roman oblikovan je u trideset i četiri poglavlja, s prologom i epilogom istoga naziva što simbolično zatvara osmišljeni narativni krug.
Roman se formalno može donekle shvatiti kao pseudoautobiografski memoarski zapis s ključem, a njegova višeslojnost i nekonvencionalnost pri iščitavanju to potvrđuju.
Čitatelja na oblikotvornoj narativnoj razini mogu zbuniti, vjerojatno i ugodno iznenaditi integrirani stihopisi, dakle, poezija utisnuta u prozu te nadrealni impuls priče u priči koji se ostvaruje u središnjem dijelu romana, dajući mu poseban prizvuk.
Sadržajna je razina Badenićeva prozopisa tim složenija; poigravajući se tehnikama oblikovanja priče – najprije odabirom pripovjedačeva glasa (pripovjedni tekst u prvom licu gdje se pripovjedno i doživljajno ja stapaju u jedno), potom retrospekcijom na koju čitatelj doslovno zaboravlja u razvoju priče; poetičnim, gotovo lirskim opisima pejzaža što se na neoromantičarski način stapaju s karakternim osobinama likova, njihovim dvojbama i sumnjama u pojedinim momentima; mističnošću atmosfere gdje se suptilno miluju ezoterija i filozofija – autor, čini se, u okviru tolike tekstualne građe postiže gotovo nemoguće. Cjelinu uspijeva održati u cjelovitom krugu, vješto povezanu u skladnom i smislenom klupku.
Najviše je pozornosti posvećeno oblikovanju i oživotvorenju likova.
Složenost radnje broji desetak međusobno povezanih osobnosti, koje su, svaka na svoj način, dovoljno višeslojne, životne i uhvatljive u vrtlogu događaja i situacija.
Radnja je romana usmjerena na zrele muškarce iz predgrađa, nadomak četrdesetih. Svi su obožavatelji rock i heavy metal glazbe, pripadnici te supkulture i okorjeli neženje, koji na lukavi, ali dobroćudni nagovor pripovjedačkoga glasa, ujedno i glavnog lika romana – Kuma – pokušavaju ponajprije preko stihova pjesnikinja proniknuti u problem ženske intime, srca i duše. Nakon detaljnog iščitavanja i promišljanja, odlučuju se na susret. Prije organiziranja Večeri poezije, čiju punu odgovornost na sebe preuzima Kum, u kvartovskom se bircuzu o ženama, ženskom funkcioniranju i moralu u suvremenom dobu i društvu postavljaju temeljna pitanja iz muške perspektive koju bi koju bi jedan dio ženske čitateljske publike mogao shvatiti seksističkom.
Je li tomu uistinu tako — otkriva se na organiziranom susretu Večeri poezije.
Badenić, nakon vješto profiliranih likova na psihemskoj i sociemskoj razini, uparuje pojedine likove prema karakternim osobinama, interesima i psihološkim te intelektualnim izazovima (Jona – Andrijana, Struja – Ivana, Dax – Vanja, Dugi – Petra, Kum – Lana, odnosno Mala Crna), ne izostavljajući pritom iz vida cilj glavnoga junaka koji teži ostvarenju sentimentalnog odnosa s odabranom pjesnikinjom. Kum smatra da ženama, bez obzira na titulu, obrazovanje i karakter treba samo jedno — pravi muškarac, njegova animalna snaga, ali i razumijevanje kakvo gaji jedan muškarac poeta te apelira na trenutke gdje je muškarac – muškarac, a žena – žena; na trenutke gdje se dvije individue sintetiziraju po principu magije “spojenih posuda”.
Uz neizostavni naglasak na filozofske rasprave u kojima, između muškaraca i žena, nerijetko izostaju strpljenje i pristojnost, te tako dolazi do kratkog spoja, kroz Deveti sat provlači se pozivanje na Platona, Junga i Freuda.
Roman obiluje i nezaobilaznom, pomalo surovom humorističnom notom, vješto utkanom u tijelo teksta, a istoj je i zadatak otvoriti vrata u muški, ne baš tako jednostavni svijet kakvim ga često percipiraju žene.
Badenićev je pozamašni tekst višeslojna prozna tvorevina koja propituje kvalitetu braka kao temeljne institucije za oblikovanje obitelji, odnosa muškarca i žene u takvoj zajednici, neodrživost monogamije, samački život i stereotipni pogled na razvedene žene.
Ulogu i identifikaciju žene u tekstu problematiziraju ne samo muški likovi, već i žene koje prirodu odnosa tumače u skladu s onim što su doživjele iskustvom; osvrću se i na odnos prema muškarcu te na nametnutu viziju ostvarene žene u modernom društvu. Intelektualno nadmoćne, obrazovane i hladne, zapravo iskazuju vlastitu prividnu moć u odnosu na muškarca; odbojne su i neosvojive, a zapravo teže istom cilju kao i žene koje su spontano nježne, otvorene i jednostavno – svoje. Iskrenost žene pod posebnim je povećalom kako autorskog, tako i pripovjedačkoga glasa romana, a potrebno je implicirati i na ženu koja razotkriva misterij devetoga sata.
Neizostavni su i komentari što često preuzimaju ulogu snažnih aforizama, koji ne mogu promaknuti pažljivom čitateljstvu.
Temeljna okosnica romana svakako je odnos Kuma i Lane. U oblikovanju im je pridana najveća pozornost, što se uočava ponajprije u njihovim zanimljivim i dinamičnim dijalozima, unutrašnjem monologu Kuma ženomrsca – kako ga doživljava lažna moralistica, pjesnikinja Vanja – dok on razmišlja o Lani i prisjeća se njihovih iskrenih virtualnih razgovora, ali i s posebnim žarom kreiranim erotskim kadrovima.
Erotikom nabijeni momenti, vješto lišeni surove pornografije, otvaraju novi potencijal u suvremenom muškom pismu koje se ne libi zaroniti u problematiku ženskog i muškog odnosa i na seksualnoj razini, što je, objektivno gledano, još uvijek svojevrsni tabu. Razvijena je, usuđujem se istaknuti, muška subjektivna erotika što sjedinjuje animalno, nagonsko, snažno i tamno s duhovnim, osjećajnim, lomljivim i svijetlim – kao što se sjedinjuju dva spola u svojoj slobodi. Iskon ljudske prirode, prožet strašću, užitkom, ali i zahtjevom za razumijevanjem složenih emocionalnih dimenzija, predstavlja u tekstu još jedan od brojnih elemenata koji u razradi ne ostaje neostvaren, već je napokon izrečen.
Što su i jesu li što razvili Kum i Lana, Dugi i Petra te ostali karakterni Dihotomijski parnjaci, čitatelj može i sam zaključiti posveti li se sa zanimanjem ovom romanu.
Osim problematike muško-ženskih odnosa na svim razinama, Badenić upućuje i na problem demokracije, nefunkcionalnog sistema po čijem diktatu društvo oskvrnjuje umjetnost, proizvodi lažne umjetnike — pa tako i lažnu umjetnost. Isto tako beskompromisno otvara pitanja inteligencije te razvoja intelekta suvremenog intelektualca; dotiče se situacije u obrazovanju i poimanja znanja kao takvog.
Izazivačkim stilom, protočnim rečenicama, drskošću u izrazu, ali i brutalnom iskrenošću sadržaju, Deveti sat potvrđuje intenciju autora — nepripremljenog čitatelja uspijeva prodrmati i natjerati ga da propituje sebe samoga, ali i svijet oko sebe nakon skidanja krinki lažnog nametnutog morala i sumnjive etike. Ako je već glavni junak (ujedno i pripovjedački glas), nerijetko u romanu okarakteriziran i etiketiran ženomrscem, vucibatinom umjetnosti, oskvrnjivačem i nepopravljivim nihilistom; Badenića je tad, s Devetim satom na književnoj sceni, moguće promatrati kao nekonvencionalnog surovo/sirovog propitivača femininosti i maskulinosti u prvom redu, postmodernističkog psovača suvremene kulture, moderne umjetnosti i sistema u cjelini što proizvodi zatupljenu masu bez iskrenog osjećaja posebnosti i onog najvažnijeg – slobode izbora.
Renato Badenić, Deveti sat, Redak, 2017.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.