svi se spremaju na naš odlazak.
baka i dida iznijeli su pletene stolice na terasu,
one, starije od nas.
poredat ćemo se na terasi, stavit
noge na ogradu, a na
leđa noćno nebo.
sjedit ćemo do sutra.
ovdje, zeleno svjetlo razlama more, za lignje.
jutro sipi kad je bonaca, a vrijeme stalno
meni iz kreveta bježi.
šamaraju me valovi,
plima diže se i do jastuka.
ovdje sol mi pravi krugove oko koljena.
bogomoljka uspinje se ovdje ručnikom i
gleda me kao da hoće sa mnom da priča o
mojim osjećajima. terapija.
kamenje je ovdje kameno i
sunce se ovdje opruži na nebu
kao na štriku.
peče.
valjam noge u sjećanjima što su pod istom
ovogodišnjom, ljetnom kožom, onoj koja pripada
Komarni.
Njima.
treba da trenutke sve kupim i pobacam
u vreću; ono kad je dida, zezao baku i
učio me ljubavi koja je dobra… ona ostaje
između rebara, još nakon što odzvonila su
smijehom.
pokušavam isplivati, kao iz pekmeza od smokava,
u danas, u sad. riječi, tren.
ne da mi neki predosjećaj koji kaže,
proći će —
koji objesi se o lica stara i zavuče pod
stolnjak, pa plače.
noćima tjera komarce u moju sobu.
svake godine —
ja rastem kod žutog broda i uza zid,
taj iscrtan je olovkom.
spustit će se noć i avioni za dubrovnik zamijeniti zvijezde.
oprostit ću se, otići.
ostat će moje tijelo uz obalu
uz cikas…
uz…
vas.