Ivan Kudeljnjak | Putnik

Pogledaj vizure ovih otoka, 

za njih su izvjesnosti pritajene, za njih je tvoje klatno ditiramb

Ona nalažu kako je mit na vernakularu napuštanje,

A polje značenja ushit

Ushit obilježje djevaca

Sječa odsutnih borova istodobna odbjeglom jatu

Utajenom pred umorom djeteta

Ona se pitaju trebaju li im trpni glagoli da osmisle 

kako nemušto graktati 

i kako zatajeno misliti

Prema njihovu iskazu,

dostajalo je popuniti formu ispoljavanjem glasova, 

bol iskazati tijelom,

a uzaludne čežnje otimati

ustima jeke

I domisliti kako je sve ionako navijestio suton,

u prinudi se sjećajući kako su se obale u djetinjstvu opisivale uz zamor, a danas se opisuju djetinjstvima 

i kako nema više tijela koje bi zatajio moru

ni kiše kojom bi začuo pogibiju,

pa napokon možeš odahnuti u blaženoj pomirbi

No ipak,

što vidiš sada,

toga već u praskozorje nema

I zato

zamijeti slane ptice u jugu vidokruga,

i njihovu pomalo metaforičnu narav,

i ostavi tlapnje sa sjetom i ostavi sjetu u sjeni krošanja,

privi se pučini uz kičmu,

i prepusti sutrašnjicu starosjediocima,

i ime će tvoje za muku sužnjima biti zatajeno

iz pjesama brodolomaca

Ivan Kudeljnjak | Memlingova oštarija

Misleći da je besramno obujmiti dan svojom pristojnošću
Pročitat ću Derridu, zatajiti kako je svaka ptica filozofem za sebe
I ipak ne koristiti dotrajale konceptualne metafore

Već kao razmjerno drven jezik potražiti prinudnu emigraciju između dva hinjena pojma
I nikako ne tražiti spas u suodnosu električne energije i unutarnjeg mira
Niti sada niti u nadolazeća jutra u koja će  ponovo konj bez sedla lutati ulicom i sagorijevati cvjetove u žardinjerama

Radije ću pogledati ka polju klasja, zamijetiti kako se žabe sjajno druže s rodama i kako varijacije mog govora odmiču kako se premještam iz jednog grada u drugi

Sada sam stigao do mora, a more je digresija
Hinjena duhovna potreba onima koji ne traže bijeg

A kako je sadašnjost konstruirana uznositom predodžbom o bogatstvu
U pozadini se odvija i večernji preobražaj vode; metamorfoza na jednom licu, u jednom vijorenju valova ka vječnosti, sa jednim izrazom na licu, najsličnijim vedrini
Čekajući dok ne pristigne starost

 

Ivan Kudeljnjak | Nepomična se put uvale skrila u njedra stijena zamišljenih

 

nepomična se put uvale skrila u njedra stijena zamišljenih

a ja već u očaju opipavam usta zemlji

ne bi li netko nešto izustio,

neku pjesmu za utjehu stvorenjima ispjevanu negdje davno

i na koncu

i ti si selo u podnožju šume, šapnuh

nedovoljno znam o jeziku ljudi da bih iznevjerio samotnike, te odlučih s vama

podijeliti govor, zaseoci

vi se dodirujete, a ja vam se približavam tek toliko da međusobno čujemo svoja

došaptavanja

nazočio sam jeci u vašem odlasku i čežnju su ispijali mornari u nadi za nekim

hladnijim morima kojima pristižem, kao što vama pristiže neizvjestan sumrak,

zaseoci

Ivan Kudeljnjak | koliko smo ljeta bdjeli sami

koliko smo ljeta bdjeli sami u pritajenim razvalinama

i koliko nam je ljeta ostalo

dok krulje stabla

i ridaju tramontane 

preko zaraslog kovilja

a jedan se kobac utapa u otrovnom potoku,

žitke dogorijevaju kule

i usrdno umire dijete u višeglasju 

neću više raspoznati protuslovlje u njihovoj napukloj semantici,

već uvidjeti 

gluhonijem ružičnjak i u njemu djecu ptica

poneki svagdanji prizor 

bdjenje tigrova na plovilima i lica nestvarne djece obgrljene razgolićenim

čigrama

koja dosjećaju čežnju u razroke dane

u kojima uđoh u hlad vedrine 

u tu staru klopku

što miriše na cvat a utjehe naprosto vidjelo nije

oćutjet ću tu zebnju i vidjet ćeš da je pristigla jeka  

ne znajući da ti to s leđa dolazi zaborav