Ivan Kudeljnjak | Putnik

Pogledaj vizure ovih otoka, 

za njih su izvjesnosti pritajene, za njih je tvoje klatno ditiramb

Ona nalažu kako je mit na vernakularu napuštanje,

A polje značenja ushit

Ushit obilježje djevaca

Sječa odsutnih borova istodobna odbjeglom jatu

Utajenom pred umorom djeteta

Ona se pitaju trebaju li im trpni glagoli da osmisle 

kako nemušto graktati 

i kako zatajeno misliti

Prema njihovu iskazu,

dostajalo je popuniti formu ispoljavanjem glasova, 

bol iskazati tijelom,

a uzaludne čežnje otimati

ustima jeke

I domisliti kako je sve ionako navijestio suton,

u prinudi se sjećajući kako su se obale u djetinjstvu opisivale uz zamor, a danas se opisuju djetinjstvima 

i kako nema više tijela koje bi zatajio moru

ni kiše kojom bi začuo pogibiju,

pa napokon možeš odahnuti u blaženoj pomirbi

No ipak,

što vidiš sada,

toga već u praskozorje nema

I zato

zamijeti slane ptice u jugu vidokruga,

i njihovu pomalo metaforičnu narav,

i ostavi tlapnje sa sjetom i ostavi sjetu u sjeni krošanja,

privi se pučini uz kičmu,

i prepusti sutrašnjicu starosjediocima,

i ime će tvoje za muku sužnjima biti zatajeno

iz pjesama brodolomaca