MOJ GROB
U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –
I kada se vrati, nek poravna trag.
(Ivan Goran Kovačić, 1937.)
MOJ GROB
Prostorvrijeme sidri svagdanji moj svlak;
slijevam se u tkanje dok mi dura sat,
k suputničkoj stopi kapljem sebstva takt.
Prolaznosti mlazne gdje se prsi znak
privremen da svaki učini se cvat,
nestalne nam kocke naizgled su fakt.
Kaleidoskopom privid struji lak:
iz tlapnje rođenja teče smušen svat
s izmaštanom smrti maštajući pakt.
Sprovod meni traje sve dok jest moj mak;
grob mi sav je put niz koji ova vlat
urasta u pejzaž sijuć vlastit akt.
Redomice darnem bližnjem svojstven trak
da spustimo s vala čest za opći gat
bezbrojni gdje dodir tvori artefakt.
Hum si tako vezem sve dok bdi moj krak,
posvemašnjoj krošnji niti prstohvat,
što prorasta našeg naraštaja trakt.
Koloplet nam pluća isti mijesi zrak;
s tim gorivom buja skupni poduhvat -
kristalne vedrine žedan teserakt.
(Oleg Antonić)
