Kolumne

utorak, 21. ožujka 2017.

Ivan Goran Kovačić | U sumraku


Već je sumrak pao. Svjetiljka drhturi
na zavoju ceste... a crkvica mala
na istom brežuljku uz samostan stoji -
rasvijetljeno okno u mrak zuri, zuri...
Pod prozorom istim skupili se ljudi,
iz daleka motre, čude se pa bježe.
Jedno dijete viknu: - Pao je pa leže...
Jedna dama reče: - I pravo mu budi...
Napio se, eto... oh, te krčme klete -
Pa potegnu pseto... - Pusti, Pluto, skota! -
Za njom kriknu jedna radnica sirota:
- Zar će pjano biti siromašno dijete?...
Od gladi je pao... - netko čvor presiječe,
za mišku ga primi i lagano diže,
siromašni ljudi pristupe mu bliže.
- Čiji si ti, mali?... - seljak jedan reče.
Možda iz Šestina... Joj, kako je hladan...
- A što ti je, mali? - upita ga žena.
... Oči ukočene, mrtvac, svoja sjena -
jedva čujno šanu: - Već sam davno gladan...
- Hoćemo mu novca dati da kruh kupi...
- Ne može da hoda, treba ga odnesti
gdje u sobu toplu... Neće novac jesti... -
I dijete jadno seljak mlad pokupi.
U bučnoj je krčmi nastala tišina.
Tek sablasno svjetlo s okna još drhturi,
na ulicu lednu smješka se i zuri -
a u samostanu ugodna toplina...



(Istiniti događaj na Sv. Duhu 4. I. 1931.)
Zora, 1931.

Nema komentara :

Objavi komentar