Kako bi samo bilo prosto oduzet od tišine naslućivati te. A kako tek neprikladno započeti išta ne očekujući tjeskobu. Još uvijek nespreman, možda pronađem skriveni koridor u čijoj me jeci ipak poželiš čuti. Ako i ne bude tako, neka namjera ostane tihi spjev očaju.
S vremena na vrijeme uspijevam iz sebe iščupati dio tvojih nota. Tada, jedrim tek kratko. Sve snene ljubavi, no ništa manje duboke, nikada mi u potpunosti nisu dopuštale da te prigrlim kao višu istinu. Postojalo je nešto u tvojim potragama pred čime bih ustuknuo. Neka je to majka, nek' je domovina, nek' je posvemašnje i neotuđivo prisjećanje… ne znam. Ne znam ni kako si se usudio plamtjeti za isto, a tako tužno bio osakaćen prividima. Zar su te noćne beštije, te trule mješine podno barskih stolaca jače gonile ka suzama? Jesi li u caklinama njihovih uvenulih bića prizivao voljene? Nikada te neću smatrati prevarom, niti tvojim snovima uskraćivati smisao. Ta i nemam pravo na to. Ipak, ti prokleti duše moga ganuća, mogao si voljeti još i jače.
Često prizivam trenutke kada si opetovanom riječju rijekama dubio korito, a humcima zakidao spokoj. Koliko je boli potrebno kada se zakulisju predaš uslijed nedostižnih čežnji?! Koliko je straha i opscene u tvome posljednjem činu kojim si me neljudski zadužio?! I konačna ti je misao bila tek djetinja želja, prijatelju moj…
Ne želim da me zavodiš svojim titrajima iza granice. Ne želim ti ni ime spomenuti u teškim noćima nad nama. No jednako, šapatom te molim da mi ne zakineš svoju sjenku na mostovima lutanja i ne dopustiš kletve čak i kada ih prisebnošću zazivam.
Što li je ostalo od tebe relikvijo pustoši, isuviše moćna i nedokazana? Od čijih ljubavi sada trneš? Dal' se još uvijek snijeg skameni dok mu pričaš? Nisam ovdje da te bodrim, bila bi to gnusna krinka. Ali, onostranče, za mnom tvoje zvjerke još uvijek dahću i više od ičega ne želim im umaći! Ponad svega tebi, uvijek samo tebi, k'o pokora klonem! U poodmaklom prospektu vremena koje nas dijeli evo prigušujem sve svoje putanje i ovom nadasve nezadrživom molitvom priznajem ti i nepojmljivo. I mada znam da si korov, ja te odveć volim.
Kasno je, prijatelju. Poželio sam nestati u tvojoj pjesmi, a nestao si ti sa njom. U jednom klancu usječenom u platformu predodređenosti gotovo slobodan si nagovijestio kako ćemo se ponovno sresti. Nek' bude na aveniji nekog ljepšeg jutra, ovaj put. Na koncu, obojica znamo, da nema smijeha, nema najveće sreće. Tek ushit ostaje, svet i nikad pokoren.
Ne želim da me zavodiš svojim titrajima iza granice. Ne želim ti ni ime spomenuti u teškim noćima nad nama. No jednako, šapatom te molim da mi ne zakineš svoju sjenku na mostovima lutanja i ne dopustiš kletve čak i kada ih prisebnošću zazivam.
Što li je ostalo od tebe relikvijo pustoši, isuviše moćna i nedokazana? Od čijih ljubavi sada trneš? Dal' se još uvijek snijeg skameni dok mu pričaš? Nisam ovdje da te bodrim, bila bi to gnusna krinka. Ali, onostranče, za mnom tvoje zvjerke još uvijek dahću i više od ičega ne želim im umaći! Ponad svega tebi, uvijek samo tebi, k'o pokora klonem! U poodmaklom prospektu vremena koje nas dijeli evo prigušujem sve svoje putanje i ovom nadasve nezadrživom molitvom priznajem ti i nepojmljivo. I mada znam da si korov, ja te odveć volim.
Kasno je, prijatelju. Poželio sam nestati u tvojoj pjesmi, a nestao si ti sa njom. U jednom klancu usječenom u platformu predodređenosti gotovo slobodan si nagovijestio kako ćemo se ponovno sresti. Nek' bude na aveniji nekog ljepšeg jutra, ovaj put. Na koncu, obojica znamo, da nema smijeha, nema najveće sreće. Tek ushit ostaje, svet i nikad pokoren.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.