Kolumne

petak, 1. lipnja 2018.

Davor Stipan | Molitva


Teško je biti velik u vlastitoj tami. Znati tragati za lokotima svijetla u strašnom trenu noćne tišine katkad i predstavlja izazov, no razoružati stoljetnu hrđu posve je drugi svijet. Dugo sam šetao kroz tmasto praskozorje, udisao žamore sjenki i predano poticao svoje rezove ka tuđinskim kotlinama. Gledao sam u sunca, u iskričava ni jednom. Njih sam redovito slutio, možda u mramornom hodu nepomične relikvije ili ljubomornom valu koji je sravnio otok…ne znam. Znao bih da znam. Znao bih da umijem znati. Ponekad mi pred očima bljesne okno kroz koje na tren provirim. Samo, previše je mračno kada sam i svjestan. Valjda je i svjesnost drhtava zamračena ulica. Ne mogu više ni očijukati, a nekoć sam bio uvjeren da me krase duge bajunete. Moćno su titrale preda mnom poput vilinskih mostova tako ništavnih za beživotne usklike. Htio bih moći, tek za poklon dobrima, fijuknuti kroz paučinaste arkade života i usnuti, ako treba, na strmijim obalama. A nastavit ću tek voleći Boga.

Nisam siguran koliko dugo pokušavam utihnuti ove ciklone u sebi, premda mi mlohavu i nespokojnu sreću pružaju trenutci kada to i uspijem. No rijetko, kao što rekoh. Jesam li samom sebi tada ljepši? Volim li bolje? Jesam li strastven i neumoljiv u svojim arkadijskim skitnjama? Ili tek čeznem za molitvom? Opet, ne znam. Vjerojatno ne znam ni dali ne znam. Možda je bolje tako, bez obzira na tlapnje. Ne vjerujem. Rekli su mi da istina oslobađa, koliko god bila osakaćena. Glupo je trpiti neznanje, a još gluplje prihvaćati ga zbog potencijalne boli. Isuviše je kukavičluka među nama. Isuviše bojazni i drhtanja u otuđenim vagonima samoiniciranog tupila. Ne želim sanjati više, ne želim tonuti, tek želim znati. Bez obzira na cijenu. Bez obzira na išta. Tada ću odlučivati. Tada mi je uručeno pravo na odluku. Tada ću umrijeti sretan, zbog znanja o nemogućnosti postojanja neznanja u mojoj svijesti, ili pak, zbog sreće jer mi je bolje umrijeti sa znanjem o istini. Kakogod.

Ne, ovo nije traganje za ezoteričnim odgovorima tužno obješenih upitnika, niti forenzičko seciranje osobnih gadosti. Nije ni prazna čežnja, ni misao ponornica, ni želja pripitog prostaka, ne, ništa od toga. Ovo nije ni slutnja, bistra i još uvijek neiznevjerena slutnja. Ne. Kad budem znao što je, znat ću. Ne bojim se znati, niti me golicaju možebitne sablasti. Golica me samo neznanje o onome što bih mogao i trebao znati. Svi imamo pravo na to. Ne postoji nitko misaono trezven i lišen straha, a da to ne uviđa. Nitko. Čak i plašljivci uviđaju. No njih nije briga. Kukavičke spodobe! Neljudi. Oni me motiviraju, mijenjaju me, iniciraju čovjeka u meni. Te plahe ruine nekadašnjih primata samo veličaju izvještačenost među nama. Čak ju i kače o teško dostupne kolce. Kao da ne znaju da su samo za njih duboko usađeni u tlo. Ne želim misliti puno, niti dopustiti da mi uskrate životom uzvijorene zastave. Zato želim da me se čuje. Ne saginji se prolazniče, ne dvoumi neznanče. Digni se građanine i sve svoje svece pozovi! Digni se i zaurlaj ovim pakostima! Neće te smesti papirnate trublje, ne boj se. Poskoči iz groblja pomirenosti sa svime i ne dopusti svome srcu da samo sebe ne osjeti. Ta prekratko smo tu da bismo samo molili. Razbacaj staklene pokrove kako bi zemlju osjetio. Jel' vidiš da je već bolje? Ne, ne posustaj! Nikad ne ustukni pred gromom koji poznaje svoje granice. Mi smo tu da bi bili i da bi voljeli. Hajde, pokreni se životinjo ljudska nesvjesna svojih vrhova! Nemoj poput mene okolišati, sjuri svoje vatre u ovu učmalu jarugu koja te koči. Uništi je, korijenje joj prožvaći, idi i još dublje ako treba. Ne učini ju nespokojnom, već ništavnom, mrtvom, navijeke presahlom. Nastavit će se i nakon tebe, koji ćeš nestati u znoju osviješten. Biti ćeš sretan građanine, raspuknut će se svi tvoji okovi, sve zakovice razletjeti. Nastavit će se na svim obalama, svim vrletima i nitko ti neće zamjeriti.


I sada sam tamo. Odveć mirišu ove misli. Kada bi vjera bila uvijek ovako nepokolebljiva. Valjda je bura otpuhnula tjeskobne i rugobne slojeve koji me nerijetko i gorljivo tumače. Gotovo da je smiješno biti svjestan trenutnog opoja. Kako bi tek bilo da se ova zvona njišu tek malo postojanije. Građanine, mi to zaslužujemo. Zaslužujemo da nas dječja lica čine sretnim ljudima. Toliko spokojnima da zavidimo sami sebi.

Najjači sam. Ne vidim siluete koje bi me sažele u čahuru, niti suhu krošnju po kojoj sam razbacan. Volio bih biti more. I nikad mi ne bi bilo dosta. U korist svojem plovu, sebično zauščujem.

Nema komentara :

Objavi komentar