Kolumne

petak, 11. svibnja 2018.

Davor Stipan | Kraj


Ponekad mi dođe da zaniječem sebe
Da oskvrnem sve strpljive ideale
Nek' zvijeri proždru sve što me zebe
A trošni nažigač ugasi moje ferale

Ne mogu ti dati to što ti treba
Nemam tih opsjena koje oči ti cakle
Umiljata ženo, gromovita neba
Nad tobom tutnje, krabulje se makle

Pobjegoše strvine prenute u trenu
Bdjele su dugo nad ulicama pustim
Moje se strijele napokon prenu
Bezglasne tebi, ničeg ne izustim

Ne rekoh ti nježno kao što trebaš
O moru što za tebe zaogrće svijet
U tom košmaru, ti kao da vrebaš
Pogrešan val, više nisam ti svet

Al' zaboravljaš da kiše na sve padaju
A sunce zlati i rijeke i doline
Za prozorom i tvoje se ikone nadaju
Molitvi, klecanju, no ostaše praznine

Što izašla nisi kada sam te zvao
Čime sam te, dušo, zarobio u rovu
Sve ove nevere u sebi sam tkao
Za dah tvoj što niče ka našemu plovu

Sada mi osta litica što se krije
Sama i rosna, crna strepi, huči
I starac suhi što nad njome bdije
Snivajuć' more, al' ostaje kući.


Nema komentara :

Objavi komentar