Zorica Antulov | Zavjeti vječnosti

Prvim udahom zimskog maglenog jutra, 

prvim korakom što skreće sa zadane staze, 

prvim ugrizom hladne svjetlosti zore

u pospanim slutnjama stare se čežnje odraze. 

Na kratkim sapima u galopu zimskom što leti

mladost te zaziva, u izlogu sna ta te vreba. 

U slici starca tog na tebe tek nešto  je sjeti

pa traži odgovor, ta uvijek odgovor treba. 

Gdje li su nestali koraci hitri, brzi, 

zvijezde u očima što lice djevojke traže, 

zakutke skrivene što zbog nje obilaze

i prolaze poznate? Svaki dan iste staze. 

Gdje li se grle sad sastanci vatreni, tajni, 

dok dom joj dalek u zagrljaj sna se djeo, 

svi njeni najbliži, ti tirani ljubavi mlade

i zeleni parkovi gdje noć bi spustila veo? 

Gdje li su nestali mlađahni uvojci kose? 

Zavjeti vječnosti u prašnoj zar knjizi tek sniju? 

Gospodar istine ekspresije davne ne broji, 

al snovi pamte sve - sve izdaju i sve otkriju. 

Skriveni zavjeti u zdencu sna sleđeni davno

pod kapom vječnosti u  odrazu zimskom se kriju. 

Pod kapom vječnosti u odrazu zimskom se bude. 

U oku odlede, kroz stare ti suze sad liju.